Junkers5 – Junkers5 (Junkers Motors Music, 2009.)

Debi album nove pulske supergrupe sjajna je kolekcija standarda američkog i britanskog rock'n'rolla kao stvorena za vožnju u autu uz spuštene prozore, no prave domete Junkers5 moći ćemo procijeniti tek kad krenu raditi vlastite stvari.

Junkers5 su novo ime, ali ekipa koja se krije iza njega nipošto nije nova. Dapače, riječ je o četiri stara mačora (Miro Kusačić vokal i gitara, Vibor Juhas gitara i vokal, buraz mu Vjeran na basu i Saša Petković za bubnjevima) i jednoj opasnoj mački oštroga glasa i još oštrijih noktiju (Elizabeta Petrić) koji inače sviraju u raznim puljanskim bendovima (Messerschmitt, Tutankhamon Space Machine...), a okupila ih je ljubav prema američkom i britanskom rock'n'rollu od 60-ih naovamo. Nekoliko neobaveznih jam sessiona u podrumu Rojca gdje Messerschmitt održavaju probe pretvorilo se u spontano okupljen bend koji je isto tako spontano objavio i debi album na svojoj vlastitoj etiketi.           

Naravno da je pomoglo to što im je snimatelj albuma Mare Bolković prijatelj, što im je prijatelj i Edi Cukerić koji, gle vraga, ima studio Partyzan u kome je materijal snimljen (legenda kaže za samo dva dana), dok je završni miks radio Ivo Lorencin koji je, pogodili ste, također prijatelj benda. Lijepo je kad imaš toliko prijatelja na pravim mjestima, no ako imaš loš materijal ni takvi prijatelji ti ne bi mogli mnogo pomoći. Na svu sreću, ovdje nema lošeg materijala, naprotiv!

Bend je posegnuo duboko u riznicu povijesti rocka i izašao s 13 pjesama (zapravo 12, uključujući po meni nepotreban intro «Oh My Sweet Carolina» koji se kasnije nalazi na albumu u full verziji) različitih autora poput Patty Smith, Ryana Adamsa, Davida Boweija, Randyja Newmana, P.J. Harvey i drugih. Rezultat je odlična, visokoktanska i zapaljiva mješavina starog dobrog classic rocka, bluesa, punka, honky tonka i countryja, bez greške odsvirana i isto tako otpjevana.

Ovdje nije riječ samo o tome da je bend jednostavno obradio klasike rocka, već ih je reinterpretirao, dodavši puno distorzije, dajući tim pjesmama jedno novo čitanje, ono iz vizure 2000-ih. Nabrijana svirka, energična ritam sekcija, gitare koje pršte na sve strane te izuzetno uvjerljiv Elizabetin engleski vokal zajednička su nit ovog albuma koji, iako izvođački i stilski raznolik, ima neku svoju priču i svoj zajednički senzibilitet.

Bend je pametno izabrao pjesme za ovaj album izbjegavajući hitove na prvu loptu i tražeći pjesme koje će se, različite kakve inače jesu, uspjeti uklopiti u cjelinu. Jedini hitovi se nalaze na početku i na kraju albuma: uvodna «Denis» benda Randy & The Rainbows (koju publika zna po bubblegum-pop obradi grupe Blondie s početka 80-ih) pretvorena je iz doo-wop originala u punokrvni, divlji punk rock hit, dok je delikatna «C'mon Billy» P.J. Harvey pravi primjer kako se reinterpretira tuđi klasik: osnovni riff je ostao nepromijenjen, dodani su novi layeri distorzije, ali uz Elizabetin zavodljivi mračni vokal zadržana je prijeteća atmosfera močvarnog bluesa iz originala.

Između ove dvije pjesme smjestilo se deset možda manje hitoidnih ali svejednako bitnih klasika rocka 60-ih i 70-ih, prije svega «Dancing Barefoot» i ''Rock N Roll Nigger'' Patty Smith otpjevanih toliko uvjerljivo i snažno da bi i sama carica Patty mogla da se zamisli i zapita nije li pronašla svoju nasljednicu. ''Have You Seen My Baby» Randy Newmana jedan je od vrhunaca albuma, pravi primjer old school rocka odsviranog na moderan način, uz sjajnu honky tonk dionicu Edija Kancelara na klaviru. Edi je na sličan način obogatio i još jedan klasik 60-ih, «Heading for the Texas border» kultnog benda The Flamin' Groovies, koji u ovoj verziji zvuči opako garažno razbijački, poput Messerschmitta s opakim ženskim vokalom (inače, ovu stvar neki možda znaju i u vrlo dobroj verziji The Raconteursa, kao b strana singla «Broken boy soldier», čisto fyi).

Klasik The Yardbirdsa «Heart full of soul» naklon je britanskoj invaziji iz sredine 60-ih, a «Leavin' here», u originalu r&b hit za tada mladog Eddie Hollanda, ovdje je otprašen kao posveta 70-im godinama kada je tu stvar obradila legendarna grupa The Who iako ju nikada nije objavila na nekom od svojih redovnih albuma (inače, ovu stvar su Motorhead izdali kao svoj prvi singl 1977., vjerovali ili ne, svijet je baš malen). Još jedan highlight je honky-tonk rockabilly prerada pjesme «New Orleans» Franka Guida s legendarnim «I said, a-hey-hey-hey-yeah” refrenom koji vas mora natjerati na divlje mrdanje guzovima.      

Treba još spomenuti i oštru psihodeličnu anti ratnu himnu s kraja 60-ih, 'Volunteers'' od grupe Jefferson Airplane, te klasik Ryana Adamsa ''Oh My Sweet Carolina'' s njegovog debi albuma «Heartbreaker» gdje su Miro i Elizabeta podijelili lead vokale i pjesmu pretvorili u prekrasan sjetni komad countryem inspirirane americane. Fenomenalna stvar i isto takva obrada!  

Kao cjelina, dakle, debi album Junkers5 ima svoju priču, sve pjesme se na albumu nalaze s razlogom i lijepo su uklopljene u cjelinu i ovo je definitivno užitak za slušanje. Jedini problem koji ja imam s obradama ujedno je i najveća zamjerka albumu: ovdje vidimo kakvi su Miro i ekipa kao glazbenici, ali ih ne vidimo kao autore, tekstopisce, skladatelje. Za to je ipak potrebno da bend krene stvarati vlastite pjesme. Dok se to ne dogodi (a navodno već rade na vlastitim stvarima), ovaj album treba shvatiti kao pismo namjere, staviti ga u plejer u vašem autu, odvrnuti volume do ibera i spustiti prozore.

Užitak je zajamčen.

http://www.myspace.com/junkers5
 

Hadžo, 6. Junker

«« Povratak