Art Diler, Miris jeseni (PGP-RTS, 2009.)

Najnoviji izdanak uvijek plodne srpske hard rock scene objavio je svoj debi album i potvrdio kandidaturu za vladavinu radio valovima 202-ke i sličnih radio postaja. Ako volite melodični hard rock, od ovoga ćete svršavati!

Vremena se mijenjaju, carstva nastaju i raspadaju se, stoljeća prolaze ali hard rock i metal u Srbiji odbijaju izaći iz mode. Prosto je nevjerojatno koliko se tamo ljudi još lože na metuzaleme iz vremena kada oni sami još nisu bili ni rođeni (a i za njihove roditelje je ponekad upitno), a još je nevjerojatnije koliko ima mladih bendova koji i dan danas, anno domini 2009., ničim izazvani uzimaju gitare u ruke k'o mi onomad lopate i pijuke i piče zvuk nečije tuđe mladosti. Kao što smo mi, ex-pioniri i omladinci, pjevali pjesme nečije tuđe mladosti.  

Tako i za junake ove priče, bend Art Diler iz Petrovca na Mlavi, kažu da su srpski Toto. Što je prilično točno: Toto su bili mainstream rock bend koji je svako malo prelazio meku (nečuvanu) granicu s hard rockom zahvaljujući širokim interesima Stevea Lukathera, a tu negdje kreću se i Art Diler. Relativno nov bend, u tri godine koliko postoji ovaj kvartet (Marko Blagojević bas i vokal, Nenad Stojković gitara, Marko Veljković klavijature i Bojan Stevanović bubnjevi) prosvirao je skoro cijelu Srbiju, nastupio na milijun većih i manjih festivala, pobijedili jaku konkurenciju u izboru hita godine 2007. radio postaje Beograd 202, bili su i viceprvaci na 41. Zaječajskoj gitarijadi (e, ja se ovim baš i ne bih hvalio)...Uglavnom, bend koji je ozbiljno zavrnuo rukave, prionuo poslu te je kao rezultat svog tog trudbeništva u mojim rukama njihov debi album. Zove se «Miris jeseni» i čini mi se da će, premda je izdan početkom ljeta ove godine, obilježiti ovu jesen kada je riječ o hard rock sceni naših istočnih susjeda.

Prvo što mi je upalo u oči kad sam CD stavio u plejer je ispis na displeju - 10 pjesama, trajanje 44:44. Slučajnost? Podsjetilo me to na povratnički Metallicin album «Load» koji je trajao okruglo 80 minuta, koliko može stati na CD. Takve stvari obično nisu slučajne, no možda su to samo moje teorije zavjere. Ali, to što sam paranoičan ne znači da mi nisu za petama, zar ne?

Elem, vrlo zanimljiv omot, puno fotki benda i nekih tunela, cesta, klisura, vrag će ga znati ima li tu neke skrivene simbolike, kao, preslušavanje ovog albuma je poput ceste koja vodi u tunel, u mrak? Highway to Hell? Ne znam, ali tu svi tekstovi, vrlo iscrpan popis zahvala koji nalikuje who's'who popisu rock pregalaca u susjednoj nam državi.

Konačno kreće i uvodna stvar, «Posle oluje», koju je najlakše opisati kao power ballad. Nije dakle za sjeći vene (mada će kasnije biti i toga, ipak je ovo hard rock) ali sve je na svom mjestu: pjevni refren kao stvoren za ruke u zraku, lijep gitaristički uvod na koji se nadovezuje precizna i uigrana ritam sekcija i izražene klavijature koje u svakoj pjesmi imaju veliku rolu. Slijedi naslovna stvar. Hm, još jedna power balada. Klavijature podsjećaju na starog majstora Jon Lorda iz Purplea. Nose cijelu pjesmu, tu je i obavezni gitaristički solo, jako lijepo, sjedi pet. «Moj život si ti», wow, nije power balada, već hard rokić koji zvuči toliko retro da ga je Generacija 5 mogla snimiti na «Dubleru». Samo produkcija (Marko Veljković, dakle klavijaturist grupe osim ako nije riječ o nekom imenjaku) odaje da je ovo ipak snimano dvijetisućeineke. Cool «wooooo» back vokali, ali kad se Marko na kraju prodere, jebote, da Plant ovo čuje tužio bi ga zbog copyrighta na vrisak...

«Misli moje» - ej, balada, ali prava. Ona za rezanje vena. Genijalna dionica saksofona Saše Ilića koji je obojio tu pjesmu. Ovo je hit nad hitovima i za 20 godina ta će se stvar pjevati uz logorske vatre poput «Krivo je more». Ovo je stvar za loviti komade na svirkama, znate ono, stiskavac, ruka lagano klizi po tijelu dok joj u uho pjevušite refren: «Zašto stalno tražim ruke kao tvoje / Zašto opet kradeš ove misli moje». Naučite napamet ovaj refren, zatrebat će vam. I opet onaj Plantovski vrisak koji ledi krv u žilama. Super, baš mi se coca cola počela grijati...

«Da li pripadam tebi» i «Oči crnog anđela» su dva brza i žestoka hard rock broja koji kao da su zalutali iz 80-ih. Na um mi padaju Night Ranger (sjećate se «Sister Christian»? Genijalna stvar!) ili Dare s debi albuma «Out of the Silence», sjeća li se tko «The Raindance»? Ne? Nije ni važno. To je bila 1989., ne znam ni jesu li članovi Art Dilera tada bili rođeni. Ako i jesu, sumnjam da su se bavili svrsishodnijim aktivnostima od piškenja u pijesku...

«Daj mi ruku», opet power ballad, dugo ih nismo imali. Dobar i i uvjerljiv gitarski rif. Čujem li to odjek Whitesnakea iz «1987» ere? Naravno. «Looking for Love». To je to. Nije ista, naravno, ali iz nekog razloga podsjeća me na nju. «Ja sam tvoj» je bezličan filer kao stvoren za pritiskanje tipke «skip», a za sam kraj – što? Pogodili ste, dvije power ballade. Prvo «Duhovi prošlosti» s laganim melankoličnim uvodom poput «Don't walk away» Bad Englisha prije nego što u refrenu oderu jarca na živo (odlično otpjevana stvar, nije jedina ali ovdje se Marko baš iskazao). Ne smeta mi čak ni to što traje skoro sedam minuta, valjda sam razvio otpornost...Za sam kraj «Ona», power pop balada za koju se ne bih čudio da ju Toni Cetinski ili Gibonni obrade i naprave monster hit. Lijepa dionica akustične gitare, samo prekratka. Dobre su te diverzije, baš kao i ona sa saksofonom. Ubaciš nešto malo drugačije i rezultat se odmah čuje. A ne košta puno...

(Ako se netko sad pita zašto sam ovako ciničan prema ovom albumu, evo, nedjelja je navečer, prošla je ponoć, cura koja je trebala doći k meni nije došla i ja umjesto toga sjedim za kompom i pišem recenziju. I jednostavno sam uzeo prvi disk s police, a to je igrom slučaja bio ovaj. Mogli su biti Gustafi, dobro, možda i oni dobiju svoju dozu sutra. I ako mi sad netko počne prigovarati o profesionalnosti, hej, za one koji nisu znali, većina recenzija nastaje za šankom ili pod uticajem delirium tremensa. Što je onda jedna mala nejebica u usporedbi s tim?)...

Ništa tu ljudi nije loše. Nije «Miris jeseni» loš album, samo je presavršen. Preispoliran. Svaki zvuk, svaki ton, svaki stih apotekarski su precizno izmjereni u smjesu koja će fino leći urednicima radio i TV postaja, a o curicama na koncertima da i ne govorim. Porcija hitova za svakoga. Malo mi zvuči preziheraški u svoj toj lijepoj zvučnoj obleki. I poprilično retro. Samo produkcija otkriva da je ovo snimano 2008. godine, inače je moglo biti snimljeno i 1978. i '88. i '98. Ljubavni tekstovi koji neprekidno balansiraju na rubu sladunjavosti ali nikada ne padnu u grotlo estradne lave. Precizna i samouvjerena svirka koja, ako ćemo iskreno, ipak samo reciklira obrasce preuzete iz jednog drugog vremena.

Pa tko voli nek izvoli. Ovo nije album koji ću nešto prečesto slušati kod kuće ili u autu, ali neću niti promijeniti radio postaju ako negdje na putu čujem neku njihovu stvar. To se zove suživot. Možda čak odem i na neki njihov koncert, memorirao sam nekoliko ključnih refrena...

Ali dovraga, stvarno, kako su uspjeli izvesti ono sa 44:44?

Hadžo, diler umjetnina

www.myspace.com/artdilerband

http://www.artdiler.com/

«« Povratak