»» Pavilionul 32
Podrum, Rijeka
»» Tamara Obrovac i Transhistria Ensemble
Ljetna pozornica, Virovitica
»» Marčelo & Filter Crew
OKCE, Vranje
»» Vrooom
Dom kulture, Petrovac na Mlavi
Film koji je otvorio drugi dan vinkovačkog DORF-a dokumentarac je o koprivničkoj rock sceni u posljednjih 20-ak godina, nesavršen ali iskreno dojmljiv i hvalevrijedan pokušaj rekapitulacije svega onoga što je ta rock scena imala za ponuditi u protekla dva desetljeća. A imala je mnogo toga za ponudit
Zanimljivo je kako se puno pisalo i piše o nekim rock scenama u zemlji Hrvata: riječka scena, pulska scena, vinkovačka scena, ali kada bi mi ne-Koprivničani spominjali koprivničku scenu, tu bi razgovor uglavnom počinjao i završavao Overflowom. Netko bi se prisjetio Don'ta koji su svojevremeno uspjeli izbaciti i pravi album «Plastica» za Anubis Records ili bendova s opskurnih kaseta i split singlova iz prve polovice 90-ih, ali govoriti o cijeloj jednoj sceni bilo je jako teško. Zbog toga je dragocjen ovaj film Mateja Perkova, štovatelja punk rock kulture svoga grada (inače zagrebačkog studenta), koji daje vrlo opsežan pregled na sve ono bitno što se događalo u koprivničkom undergroundu u posljednjih 20 godina.
Sam film snimljen je u tipičnom punkerskom diy stilu, totalni amaterizam - jedna kamera, nula kuna, snimanje u sumnjivim uvjetima, montiranje na još sumnjivijoj opremi...Sve skupa, rad na filmu trajao je oko šest mjeseci. Naravno, kvaliteta filma daleko je ispod standarda moderne rockumentaristike, pogotovo usporedivši ju s recentnim britanskim ili američkim rockumentarcima, ali film ima dušu, srce i muda, što je u punk svijetu karakteristika koja se oduvijek cijenila. To potvrđuje i citat Tima Armstronga iz Rancida koji se pojavljuje na samom početku filma: «Through music we can live forever».
U svoj film od malo predugih stotinjak minuta trajanja Matej je ubacio razgovore s dvadesetak bendova koji su obilježili to razdoblje u Koprivnici, kao i razgovore s izdavačima, aktivistima, voditeljima klubova ali i punk publikom pokušavši dati jedan malo širi kontekst važnosti i značaja KC rock scene. Sam film prilično je linearno montiran i prati protagoniste KC rock scene od uvodnog intervjua s Milivojem Štefancom, vođom grupe Fakini s kojom je udarao temelje ex-YU punka krajem 70-ih, preko značajnih bendova prve generacije KC undergrounda s početka 90-ih (Analna psorijaza iz koje su kasnije nastali Dorothy's Knees i Running Party te Don't), kroz sredinu i drugu polovicu 90-ih (Angry Cows, Abused, Emetic, Victims Of System, Stench, Dolus i Spice Boys) pa do bendova koji su trenutno aktivni i aktualni (Dead Fish, Pillow Pack, Flip, One Step Away, Suho grlo nos, Epepe i Cock Pit).
Zanimljivo je da je ključni bend cijele scene, Overflow, došao na red tek pred kraj filma, predstavljen u sadašnjoj postavi s Nikicom i Zokijem, iako su kroz film prodefilirali i njihov bivši gitarist i basist iz prve postave tijekom 90-ih. Svaki je bend najavljen na tipično punkerski način, naime jedan lik (ne znam je li to autor ili netko treći) auto sprejem po zidu piše ime svakog benda koji se pojavljuje sljedeći u filmu, što će reći da su koprivnički zidovi bili poprilično «ukrašeni» tijekom rada na filmu. Ne znam jesu li «ukrasi» ostali i dan danas, ali ideja je svakako cool.
Ono što je dvosjekli mač kod Matejevog filma je autorova svjesna odluka da svaki bend, veći ili manji, popularniji ili manje popularan, dobije otprilike jednako vrijeme da se predstavi. Nije bilo protekcije čak ni za one najveće, jedino su malo ostali zakinuti Epepe i Cock Pit ali oni su mlade nade, nastavljači svijetle KC underground tradicije i njihovo vrijeme tek dolazi. Pa sad vi računajte, 17 ili 18 bendova puta 3-4 minute za svakog, plus druge sugovornike...Ispod 100 minuta jednostavno nije išlo. I ovo je predugo, da budemo iskreni, nakon sat vremena otprilike počeo me hvatati umor i postavlja se pitanje je li film mogao biti kraći. Vjerojatno jeste, ali onda bi neki bendovi morali biti izbačeni, ovako smo dobili manje više kompletnu sliku svega najbitnijega što se u Koprivnici događalo u undergroundu u zadnjih 20 godina.
Kroz razgovore s akterima KC scene može se čuti mnogo anegdota i film ima dosta svijetlih, humorističnih fusnota koje će vam izmamiti osmijeh na lice. Malo tko je npr. znao da su predgrupa Analnoj psorijazi u KSET-u 1992. bili tamo neki gajnički punkeri zvani Hladno pivo, jeste li čuli kad za taj opskuran bend? Ili da su Angry Cows (po vlastitom priznanju, «dobri dečki koji su svirali punk») ime dobili po tome što su jednog dana za vrijeme probe dokono gledali krave kako pasu i učinilo im se da ih krave nešto ljutito gledaju, pa im se to dopalo kao zgodna ideja za ime. Ima takvih detalja još, neću ih sve prepričavati ali vrhunac je priznanje benda Pillow Pack da su Kawasaki 3P «tvornica ljepila» - tripovci su definitivno opravdali svoje ime, he he he...
Između razgovora s bendovima, Matej je ubacio i nekoliko tematskih cjelina kojima je pokušao dati dubinu svojoj priči – to je ona «logistička strana» scene koja se odnosi na mjesta za izlaske i svirke u Koprivnici (od «Green Milea» do «Koogle») kao i na razgovore s predstavnicima različitih udruga iz Koprivnice i okolice: udruga KUM, udruga Hyper (čiji je predstavnik Tomislav Bratković iznio jednu od ključnih lajni cijelog filma koja može funkcionirati i kao misao vodilja autora cijelog projekta: «Kultura jednog grada nije kultura ako nema alternativnu kulturu»), udruga MAK te udruga Kvark iz Križevaca.
Taj je pokušaj hvalevrijedan, ali mislim da autor ipak nije otišao dovoljno u dubinu jer meni je cijelo vrijeme pred očima bilo jedno pitanje: što je to u Koprivnici što proizvodi toliko bijesa i tjera mlade ljude da svoju energiju kanaliziraju u sviranje u punk rock bendovima? Koje su to društvene, političke, ekonomske, kulturne ili neke druge neglazbene okolnosti koje su npr. dosta dobro pojašnjene u «Ritmu rock plemena», dokumentarcu o riječkoj rock sceni, ali ovdje to pitanje ostaje visjeti u zraku. Cijela Hrvatska je prošla kroz rat, poraće, divlju tranziciju i tajkunizaciju, Koprivnica mi se čak čini je bila pošteđena većine takvih zala, u čemu je onda kvaka? Ima li nešto u koprivničkoj vodi, zraku, tlu...?
Posebno mi je zanimljiv posljednji dio filma, neka vrsta epiloga pod nazivom «Čovjek može izaći iz punka, ali punk iz čovjeka nikada«, u kojemu pripadnici KC punxa govore o svojim putešestvijama i druženjima u Koprivnici i okolici naglašavajući svoju gotovo pa plemensku bliskost (koja je dokumentirana jednim kratkim video snimkom drota kako u nekom vlaku ispija bambus skupa s lokalnom punk ekipom – podjednako genijalno kao i snimka Škegre kako krade viski na kraju filma «Novo vrijeme»!).
Uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima je film rađen i posebice budžet (ako ovdje uopće postoji budžet, he he he), ipak moram izraziti negodovanje nekim tehničkim problemima koji se provlače kroz film, a to su intervjui vođeni na javnim mjestima, uz bučnu glazbu u pozadini, kada je jako teško čuti aktere priče o čemu oni uopće govore. Problem je nastao i kod razgovora s bendom Don't čiji članovi (pogotovo cura) govore vrlo tiho a ispod ide njihova glazba i to prilično otfrljena, tako da sam nakon par pokušaja odustao od pronicanja u mudre riječi Don'tovaca. Ne znam kakve mudrosti da su rekli, uključujući i lokaciju svetog grala, meni su ostale neotkrivene...
Ali, to su stvari kojima ću vrlo rado progledati kroz prste jer, kao što rekoh gore, unatoč određenim nedostacima ovo je iskren i osoban film koji je, vjerujem, prvenstveno namijenjen lokalnim pratiteljima scene, ali svakako je zanimljiv i za nas izvana, posebice ljude poput mene koji su profesionalnim prokletstvom ili sudbinom hudom vezani uz pisanje o domaćoj sceni. Velika je količina truda, vremena, energije, entuzijazma, ljubavi i živaca uložena u izradu ovog filma (dijametralno suprotna količini love ili tehničkim uvjetima ali bože moj) i «Koprivnica pleše pogo» zaslužuje visoko mjesto u, za sad, malobrojnom društvu hrvatskih rockumentaraca. Nadam se da će poslužiti i kao primjer drugim entuzijastima iz drugih gradova (npr. Osijeka, kvragu, zašto ja ne mrdnem svoje lijeno dupe i ne napravim nešto slično kad već poznajem gotovo sve iole značajnije protagoniste te scene? Retoričko pitanje, ne mučite se s odgovorom!) ali nadam se i da će biti dovoljno uspješan da Matej nastavi s ovakvim projektima, po mogućnosti uz neku veću kintu i bolje uvjete.
Jer, imam neki čudni špurijus da još nismo čuli posljednje od ovog talentiranog momka i da će on nastaviti raditi filmove s mnogo ljubavi i entuzijazma sve dok...Pa, sve dok se u Koprivnici bude plesao pogo...
Hadžo, strastveni plesač poga i tanga
Pregled komentara