Julien Temple, Oil City Confidential (2009.)

Treći film Juliena Templea iz njegove neformalne trilogije o britanskoj rock glazbi priča je o danas zaboravljenim pub rockerima 70-ih, bendu Dr Feelgood, i njegov je najbolji rockumentarac do sada!

Film koji je otvorio četvrti po redu DORF festival, «Oil City Confidential», četvrti je rockumentarac Juliena Templea nakon Sex Pistolsa («The Filth & the Fury»), Joe Strummera («The Future is Unwritten» i dokumentarca o Glastonbury festivalu i njegov je najbolji film do sada ali i jedan od najboljih britanskih rockumentaraca posljednjih godina.

U svojih 104 minute trajanja «Oil City Confidential» priča jednu doista neispričanu priču – onu o danas nepravedno zaboravljenim i potcijenjenim predvodnicima pub rock pokreta prve polovice 70-ih, bendu Dr Feelgood. Kvartet kojega su činili pjevač Lee Brilleaux, gitarist Wilko Johnson, basist John B. Sparkes i bubnjar John “Big Figure” Martin svojim se divljim live nastupima probio izvan uskih okvira pub rocka, postali su stadionska atrakcija, dosegli čak i broj 1 na britanskoj top ljestvici albuma (skinuvši «Greatest Hits» ABBE) da bi se potom raspali uslijed međusobnih trzavica, ponajviše onih između Leeja i Wilka.

Temple nam, baš kao i u slučaju Pistolsa i Clasha, priča priču o bendu,ali ne samo o bendu već i o društveno-gospodarsko-političkim odnosima i okolnostima krajem 60-ih i početkom 70-ih koji su oblikovali Dr Feelgood i njihov mračan, prijeteći rhytm&blues zvuk. Posebno je impresivan sam početak filma koji opisuje Canvey Island, poluotok u pokrajini Essex u kome dosta stanovnika istočnog Londona (tzv. Eastenders) imaju vikendice čiji su najupečatljiviji toponomi obližnja rafinerija nafte u Shellhavenu (otud naziv filma) i močvarni pritoci rijeke Temze, zbog čega se na nekoliko mjesta u filmu govori o «delti Temze» kao surogatu kultne delte Mississippija iz koje je nastao američki rhytm&blues zvuk koji su Feelgoodovci usvojili. Odličan prikaz dešperatnog, močvarnog, depresivnog i zatvorenog gradića ozloglašenog među Londončanima kao jazbine baraba i propaliteta, uvodni dio filma pokazuje background nastanka bijesnog i opakog benda poput Dr Feelgooda i zanimljivo je da će proći dobrih 10-15 minuta filma prije nego što itko uopće spomene uzimanje instrumenata u ruke i nastanak benda.

To je prvi razlog zašto je ovo sjajan film, ali ima ih još. Kao i u prethodnim dokumentarcima, Temple je i ovdje kolažno umontirao arhivske live snimke Feelgooda, novosnimljene razgovore s članovima benda, dok je rupe između popunjavao kratkim isječcima iz kultnih britanskih film noire ostvarenja iz 40-ih i 50-ih što je dokumentarcu dalo potrebnu dinamiku i dozu anarhije koja odgovara divljim i energičnim live nastupima benda.

Ali, ono što ovaj dokumentarac izdvaja iz mora sličnih (i bezličnih) su osobnosti njegovih protagonista. Priču o Dr Feelgoodu najvećim dijelom pričaju trojica članova benda (Wilko i dva Johna, uz dugogodišnjeg menadžera Chrisa Fenwicka). Pjevač Lee bio je spriječen sudjelovati u filmu uslijed smrti. Vlastite. Zamijenile su ga njegova supruga i majka, uz povremene komentare štovatelja benda koji uključuju Joea Strummera, Alison Moyet, Clema Burkea, Andyja Gilla, Richarda Hella, Glen Matlocka i druge. Unatoč povećem broju sugovornika, film se najvećim dijelom ipak koncentrira na same članove benda, prije svega na danas ćelavog, pomalo razrokog i iznimno duhovitog gitarista Wilka koji je bio duša benda i koji je duša ovog filma.

Karizmatičan, načitan, opako povučen i rekluzivan tip, Wilko je iznimno zanimljiv kao sugovornik: duhovit i s onim tipično britanskim osjećajem za fini sarkazam definitivno je jedna od najživopisnijih ličnosti ovjekovječenih u britanskim rockumentarcima. Njegove oštre i samokritičke opaske najduhovitiji su dio i inače veoma duhovitog i zabavnog filma (moja omiljena dumina: «koliko je R&B muzičara potrebno da se promijeni žarulja? 10. Jedan bi ju promijenio, a ostalih devet bi gunđalo da ne svijetli kao ona ranije»). O detaljima iz svog života, uključujući putovanja po Aziji i posebice epizodu s ponudom da kao školski profesor sudjeluje u snimanju serije soft porno fotki u kojima bi zločestu učenicu spankirao po guzi, Wilko govori s jednakom razoružavajućom neposrednošću s kojom govori o najburnijem razdoblju karijere Feelgooda iz sredine 70-ih koja je uključivala konzumiranje droga u najrazličitijim oblicima i pojavnostima, lude tulume na stalnim turnejama (jedne godine Dr Feelgood je odsvirao 330 koncerata, što čak ni Vatra ne može stići, he he), bliske susrete treće vrste s neizbježnim groupies (jedna od njih izbjegla je uobičajenu jednonoćnu kres šemu i postala Leejevom ženom) i koja je naprasno prekinuta 1977. njegovim razlazom s Leejem.

Julien Temple je ovim sjajnim hagiografskim rockumentarcem odao dužno poštovanje jednom vrlo dobrom bendu koji se jednostavno našao na pravom mjestu u krivo vrijeme, svirajući pub rock u vrijeme kada je ovaj glazbeni pravac opasno zamirao gubeći bitku s ljigavim glam popom, dosadnim prog i simfo rockom i stadionskim hard rockom da bi ih definitivno dokrajčio dolazak punk scene koja se upravo tada valjala iza brda. Ali, i sam Strummer i Burke (bubnjar Blondie) i Andy Gill priznaju kako su divljački, frenetični nastupi benda, posebno scenske vratolomije Leeja i Wilka, ostavile snažan utisak na klince iz nadolazeće punk scene tako da se o Feelgoodima može govoriti i kao o proto punk bendu.

Neću ići u detalje o sadržaju filma niti o samoj glazbi ali vam toplo preporučujem da ovaj film pogledate i uvrstite u svoju kolekciju. Ako ste ljubitelj Dr Feelgooda onda je ovo «a must have» za vas, ali čak i ako niste ljubitelj ovakve glazbe, ovo je snažan, uzbudljiv i duhovit film koji će vas, poput mene, natjerati da se osjećate dobro gledajući ga.

Ili, da parafraziram Tonija, organizatora festivala, koji je dok smo pričali o filmu rekao: «Ovaj je film onoliko bolji od dokumentaraca o Pistolsima i Clashu koliko su Feelgoodi bili bolji bend».

Amen.

Hadžo, čovjek koji se uvijek osjeća dobro

«« Povratak