Stinking Lizaveta, Stonebride, Tarentatec, AKC Medika, 16. 03. 2010.

Tipična kasnozimska (možda bolje pred-rano-proljetna) noć kojim je dominiralo kristalno vedro nebo i zvijezde koje su postojano sjale dopratile su me do neuglednog kolnog ulaza s teškim kliznim vratima na adresi Pierottieva 11.

Umalo sam (ovaj, u biti i jesam u prvi tren) promašio lokaciju na kojoj se nalazi jedan od novijih (no to ne znači i modernijih ili čak popularnijih) klubova u Zagrebu - AKC Medika. Zdanje koje je nekad davno (možda za vrijeme cara Franje Josipa – malo bezobrazna ali i opravdana op. aut.) vidjelo bolje dane idealno je mjesto za okupljanje svih onih kojima je u mislima bliže vrijeme 60-ih godina u sunčanoj Kaliforniji nego li siva surovost današnjeg hrvatskog kapitalizma. Prilično derutno zdanje, oslikano i urešeno u maniri neo-hipika, idealna je lokacija za koncert koji se tu trebao održati. Koncert koji je u ovaj pomalo učmali (hmmm, možda čudna uporaba riječi malo i pomalo, bolje bi bilo u ovaj ustajalo učmali grad koji je kulturno slijepo crijevo Europe neosjetljivo na nove trendove u kulturi općenito) donio dašak novog zvuka i novih muzičkih ideja.

No, da li je sve novo ujedno i dobro i kvalitetno, o tome je teško globalno nešto reći. Zato najbolje da ne dužim i da čim prije sredim svoje misli i podarim vam opservacije ovog kulturnog događanja. Kako navedoh u početku, noge me dovedoše u ovo neugledno zdanje koje se trudi etablirati urbanu kulturu (uz još neke “ustanove” poput Močvare, Purgeraja, KSET-a…) postaviti na kartu Zagreba i Hrvatske. Naravno da je bilo prerano, jer tko je vidio da koncert počinje na vrijeme, obligatorno je barem kašnjenje od 30-ak minuta.

Upravo nakon takve, khm…, akademske četvrti na scenu su izašla braća (rođaci, što li su već) Döpping. Ili drugim imenom Tarentatec (http://www.myspace.com/tarentatec). Njihov 30-minutni set najlakše je opisati kao neopisivu mješavinu. Tu ima svega - od post-rocka u stilu Mogwai-a s elementima istog post-rocka ali sad u stilu Isis-a ili Neurosis-a, preko noise elemenata kojih se ne bi posramili niti Sonic Youth uz prstohvate psihodelije 60-ih i stoner elemenata kasnih 90-ih, elektronike koja je izvedena na gitari (čudno zvuči znam, ali je istinito) i jazza. Ako se ovo nekome čini kao teška papazjanija i nije daleko od istine. Nije da ovdje nema zanimljivih elemenata, ima ih podosta, prvenstveno u stilu sviranja gitare Christiana Döppinga koji je pokazao zavidno umijeće baratanja svojim instrumentom uz vrlo dobru pratnju ostalog dvojca kao i zvuka čija širina na momente bitno izlazi izvan gabarita kako same scene tako i dvorane cjelokupno.

No, nije sve u tome. Kompozicijski tu podosta toga ne stoji, sve je istrzano, iskrzano i na momente vrlo neuredno. Nagle promjene tempa i tonaliteta, uz na to nadovezanu promjenu u nivou glasnoće, mogu vrlo negativno djelovati na opći dojam kojeg će neupućeni ili možda bolje rečeno ne potpuno dobronamjerni slušatelj ponijeti sa sobom nakon njihovog koncerta. Nije da ja nisam naviknut na takve nastupe, jedan sam od onih koji su preživjeli oba koncerta Sunn O)))-a u Zagrebu bez ikakvih pomagala za utišavanje zvuka uguranih u sve otvore kojima isti može brzo prodrijeti do mozga, naviknut i na visoke nivoe glasnoće (usprkos kojih još uvijek dobro čujem) te na povremeno vrlo kontroverzne skladateljske zahvate u samom djelu, ali ovo nije bilo previše kvalitetno prema mojem sudu. Možda se i varam, možda se poklonicima post-rocka (koji mi se sve više čini kako nekakav sinonim za dosadu i neinventivnost onih koji žele svirati, ali se ne mogu odlučti što bi pa ostanu u vakumu između pojedinih žanrovskih odrednica) Tarentatec jako svidio. Stoga, moja osobna ocjena je prolazna, ponajviše jer je potrebna alternativa i prikaz cjelokupnosti muzičke scene u Europi i svijetu. Onako, kao nekakva dvojka, ali poklonjena. Idemo dalje.

A dalje je trajala pauza u kojoj su Tješimir, Krnfa, Lenny i Steps namještali pozornicu za svoju svirku. Ah, da, za one koji ih ne znaju, njih četvorica su naš koncertno svakako najaktivniji band (no ne u lijepoj našoj, već na scenama relevantnijih zemalja) i IMHO naš najkvaliteniji stoner band – Stonebride (http://www.myspace.com/stonebride). Krenuli su svojim klasičnim introm (kojeg sam vidio te čuo i kad su bili predgrupa poznatom američkom stoner bendu Karma to Burn) na koji su nadovezali svoj skoro kompletan prvijenac „Inner Season“ i malo dodataka s EP-a „Smile & Shine“. Prizori američkog stjenjaka su se rojili glavom uz Krnfine vokale koji su neodoljivo podsjećali na one kojima nas je počastio John Garcia iz Kyussa, a Tješimirova gitara je opisivala klasične stoner i desert rifove koji su vodili priču iz jednog predjela u drugi. Težak i masan zvuk gitare ispresjecan ponekim lakšim akordom koji kao da je stvoren u glavi nekog ovisnika o LSD-u iz doba ludih 70-ih odlično je nadopunjavala ritam sekcija s pumpajućim basom i napokon kvalitetnim zvukom bubnjeva.

Ovo potonje je bila i najveća zamjerka ostalih kritičara na zvuk kako albuma tako i njihovih prethodnih koncerata. No kako su stari Briti već rekli - practice makes perfect, ili u našem prijevodu bez muke nema nauke. Da su ipak puno naučili pokazali su svakako, vrlo uredno stvaralački utemeljni u stoner metalu s elementima kako Electric Wizarda tako i već spomenutog Kyussa, ali i uz dozu malih izleta prema Dathuri ili Iron Monkeyu i Orange Goblinu opisuju široku i vrlo živopisnu zvučnu sliku koja predstvlja ovaj podžanr rocka i metala u vrlo dobrom svjetlu. Stoga i ne čudi podatak da ubrzo kreću na europsku turneju koja će obuhvatiti 32 koncerta na području od Grčke do Norveške u oko mjesec dana.

Zanima me da li je ikad Tonči Huljić odsvirao nekakvu ovakvu turneju (a da nisu u pitanju bili hrvatski domovi i slične uvjetno rečeno kulturne organizacije koje okupljaju isključivo dijasporu) ili barem podijelio koji put koncertnu scenu s nekim od velikana glazbe u kojoj stvara, poput Liberacea, Gene Pittneya, Barry Manilowa i ostalih velikana ljiga muzike. Stonebride radi vrlo rijetko koncerte, kako u Hrvatskoj, tako i u Zagrebu, posjeduju gotovo kultni status koji se vrlo dobro vidio i na ovom koncertu. Publika očarana njihovom svirkom nije im dozvolila planirani odlazak s pozornice nego ih je primorala na bis koji je vrlo rijedak za predgrupe. Moram priznati da mi je tih 45 minuta njihove muzike prošlo subjektivno puno brže nego li onih 30-ak minuta koliko su svirali Tarentatec. Pa prema onoj staroj da sve što je dobro kratko traje...

Pobojao sam se da bi mi se slično moglo dogoditi i s nastupom legendarnih psych/stoner/progressive metalaca Stinking Lizaveta (http://www.stinkinglizaveta.com/bLOG/ . E ljudi moji, pa to se i dogodilo. Upravo tako, bilo je kratko, odnosno prekratko za sve nas koji smo došli uživati u njihovoj vještini. Iskreno rečeno, njihovu muziku teško je svrstati pod ikakve okvire – ima tu i elemenata post-rocka (radi kojih možda i revidiram svoje stavove stečene ne iskustvu Tarentateca), doom metala, stonera, progressive rocka i metala pomješanog s vrlo finom dozom jazzerskih elemenata ponajprije ispoljenih vrhunskim umijećem ove trojke iz zapadnog dijela Philadelphie. Braća Papadopoulos (Yanni na gitari i Alexi na električnom kontrabasu) te Cheshire Agusta na bubnjevima (da dobro ste shvatili, žena lupa po bubnjevima i to još kako, posramila bi, pardon, posramila je veliku većinu onih koji pokušavaju dokazati svoj mačizam izborom ovog instrumenta) pokazali su što znači 15 godina iskustva i zajedništva.

Monolitan zvuk se protezao od početne „Sacrifice and Bliss“ (s istoimenog zadnjeg albuma) preko „We Will See“, „10000 Hours“ pa sve do zaključne „The Man Needs Your Pain“ čime su napravili presjek svih 15 godina stvaralaštva i 6 studijskih dugosvirajućih izdanja. Sinergija koju ovo troje već pomalo i vremešnih muzičara posjeduje je zadivljujuća. Iznimna tehnika koju posjeduje svatko od njih s punim pravom ih postavlja među najkvallitetnije bandove u stoner/prog podžanru.

Gdje početi, da li možda od Yannia koji svojim glasom uspjeva natjerati gitaru na jecanje i kreiranje najčudnijih zvukova ili sposobnost istjerivanja tonova iz žica i tamo gdje već odavno nema vrata gitare, ma čak je i prvi od dva dupla humbucker pickupa iza prstiju već odavno zaostao. Ili možda od Alexia koji svoj električni kontrabas (u biti to nije pravi naziv instrumenta - on nije prevediv s engleskog jezika u kojem ga bilježe kao „upright electric bass“) svira nevjerovatnom preciznosću i brzinom na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi klasični muzičari iznervirani zahtjevima fingerpicking tehnike na tako debelim žicama. Ili ipak tamo gdje su otišle simpatije većine dvorane (koja je bila ugodno popunjena s nekakvih stotinjak ili nešto malo više duša) - Cheshire Agusta, sitna ženica, žuto-zelene kose koja se za bubnjevima pretvara u monstruma sposobnog izvući bilo što iz ne pretjeranog seta udaraljki.

Kad bi me netko pitao zbog čega se sećam ovog koncerta ne znam da li bih prvo spomenuo „Dark Matter“ tijekom koje je Yanni svoju gitaru pružio publici u kojoj su dvojica nastavili tamo gdje je on stao, da li stalne osmjehe članova banda koji su bili oduševljeni prijemom kod publike ili možda izvanrednu komunikaciju koju su ostvarili s bandovima koji su im bili predgrupe i koje su zvali da im se pridruže na stageu. Ili druženje s ljudima na kraju koncerta. Ovakvim pristupom osupnuta publika nije mogla napraviti ništa manje (ili možda nista drugo) osim zdušno zahvaliti Stinking Lizaveti (inače ime nijemog lika iz romana Fjodora Dostojevskog “Braća Karamazovi”) na stvarno iznimnom događaju. Kao što i rekoh na početku ovog pasusa, možda meni malo prerano, jer i nekakvih 90-ak minuta koliko su svirali nije dovoljno kada se čovjek nađe mano-a-mano s takvim veličinama. Ah, što je tu je, ne možemo pobjeći iz ove kože. Rekli bi naš stari...

Na kraju sam dobio dobar koncert koji je imao relativno loš, OK, možda više meni nezanimljiv početak. I koji je završio moćnim nastupom i do savršenstva uvježbanom i uigranom interakcijom jednog svakako velikog, no ne i dovoljno poznatog i priznatog (barem u našim podnebljima) banda. Hvala Stinking Lizaveti na ovoj večeri i nadam se da će na njihov drugi koncert, kada će ga imati, doći i više od pet ljudi koji su bili 16. ožujka 2010. u AKC Medika na njihovom koncertu. A za sve one koji nisu bili ovaj put prisutni nadajmo se da će nas ponovno posjetiti pa da će čuti i shvatiti o čemu sam maloprije prispodobio.

Klaudije

«« Povratak