Nitzer Ebb @ Ljubljana, Kino Šiška, 04.03.2010

Galerija slika

Nitzer Ebb pokazao se u starom sjaju pred polupraznom dvoranom Katedrala ljubljanskog kina Šiška.

Nakon propuštenog nastupa sa Depeche Mode-om u Zagrebu u Ljubljani sam dobila priliku za popravak: samostalni nastup britanskog EBM/post- industrial benda Nitzer Ebb iščekivan je s posebnim zanimanjem s obzirom da je svrha turneje Industrial Complex promocija istoimenog albuma objavljenog nakon četrnaest godina diskografskog zatišja!

Preslušavajući „Industrial Complex“, odmah se stiče dojam kako bend s vremenom nije nimalo izgubio energiju, štoviše drži korak sa modernim electro zvukom. Prijašnji albumi općenito su upečatljiviji ali i ne toliko slušljivi široj publici. Nitzer Ebb-ovci su na novom uratku zadržali specifične tekstove o robno-novčano-ljubavnim razmjenama u pauzama od droge i alkohola (možda i više „nabrijani“ u inat suvremenoj kapitalističkoj nonšalantnosti i kasnoj krizi srednjih godina : )) , ali glazbeno su uvjerljivije u EBM taboru nego ranije.

Sadašnji članovi su osnivači Vaughan 'Bon' Harris (programiranje, klavijature, bubnjevi, vokal) i Douglas McCarthy (vokal) , te Jason Payne na live nastupima.

Došavši u Kino Šiška, oduševila sam se prostorom, zvukom i DJ-em koji je bio upućen i puštao žanrovski sličnu glazbu (treba to cijeniti jer se rijetko događa), ali ljudi je bilo žalosno malo.

Koncert je počeo u pola 10 umjesto u 9 kako je bilo najavljeno i do tad se uspjelo skupiti nekih dvjestotinjak ljudi. Očekivala sam više, jer se govorilo o velikom interesu zagrebačke publike za ljubljanski koncert. Doduše, nade su mi se raspršile i ranije tog dana kad su iz Urban Travela izjavili kako su prodali samo jednu kartu za prijevoz, što im se naravno ne isplati. Na kraju sam ipak vidjela nekoliko poznanika iz Jabuke u prvim redovima.

Bend je na stage izašao raspoložen, ne otkrivajući eventualnu razočaranost odazivom. Jason Payne je sjeo za bubnjeve, a Bon Harris je zauzeo položaj za klavijaturama svirajući ih kao udaraljke u kojima je stručnjak- sa palicama za ksilofon.

Odmah sam se oduševila izvanrednim vokalom, McCarthy je bio svjež i u formi. Animirao je publiku trčeći s jednog kraja bine na drugi, ali po mom mišljenju, reakcije su bile pomalo mlake. Već sam se osvjedočila u suzdržanost slovenske publike na Gang of Four pa se nisam dala smesti. Bilo nas je nekoliko dinamičnijih, mislim većinom pridošlica iz Zagreba.

Prva stvar bila je „Promises“ s novog albuma. Imala sam osjećaj da ga dobar dio publike nije uopće preslušao, ali su reakcije bile korektne. Nije ni čudo, jer se radi o eksplozivnom albumu od početka do kraja, a uživo zvuči savršeno. Slijedila je „Let Your Body Learn“ objavljena `87., te „Shame“ i „Hearts and Minds“ dvije godine kasnije. Bez obzira na to još uvijek podižu publiku i, što je najbitnije, sam bend.

Odsvirali su još nekoliko novih- „Once You Say“, „I Am Undone“, „Hit You Back“, „Payroll“, te kasnije po meni najveći novi hit „Down On Your Knees“. Setlista je bila potpuno u skladu s mojim željama i očekivanjima, mislim da jedino s „Big Hit“ nisu ništa odsvirali. Na starijim stvarima Harris je potpomogao Payneu bubnjajući i proizvodeći razne zvukove uz zadanu matricu, ponekad malo promijenjenu o odnosu na originale.

Bio je to pravi koncert za fanove a ne strogo promocija novog materijala. Najviše euforije izazvali su očekivano sa starim pjesmama u drugom dijelu koncerta: „Godhead“, „Blood Money“, „Warsaw Ghetto“, „Control, I´m Here“ i „Join in the Chant“ na kraju koncerta.

Izlaskom na dva bisa, bend je pokazao kako cijeni raspoložene prve redove i odsvirao „Fun to Be Had“ (ako se ne varam), „Getting Closer“ i „I give to you“, obavezni poklon fanovima.

Nadam se da slijedeću turneju nećemo dugo čekati, jer imaju još uvijek u sebi žara za glazbeno opijanje masa.

A kad smo već kod glazbenog opijanja masa, mene je tek čekalo ono pravo: dvosatno čekanje vlaka u narodnjačkom kafiću na željezničkom kolodvoru (isto koliko i sam koncert), tortura koju neću uskoro zaboraviti. Izbora nisam imala jer njihov kolodvor od 10-5 nema čekaonice, što je jedan veliki razlog da se u startu odustane od odlaska vlakom na koncerte u Ljubljanu. Zbog malo bendova bih tako nešto ponovila, a Nitzer Ebb spada u tu grupu.