Rebel Star, Kalifonija (Odličan hrčak, Label Star, 2009.)

Drugi album Rebel Stara počinje šumom mora i pjevom galebova, a završava oporim tutnjanjem industrijskih mašina. Između ta dva pola krije se još jedno remek djelo americane s panonskim šmekom.

Rijetko koji album me tako oborio s nogu već na prvo slušanje kao debi album «So» Rebel Stara, novog benda Milana Glavaškog, bivšeg (i sadašnjeg, kako stvari stoje) člana Eve Braun i rahmetli Popcyclea. Sjajan komad americane na srpskom jeziku, poput povratka davno izgubljenim korijenima kalifornijskih plaža i vojvođanskih ravnica, to je bio album koji je odskočio od ostatka konkurencije za 2007. godinu. Nešto poput Blanke Vlašić – skok od 206 cm i konkurencija ti može samo gledati u leđa.

Naravno, ovako visoko postavljena letvica predstavlja velik problem (ili izazov, kako bi se to politički korektno reklo) za sljedeći, tradicionalno «teški» drugi album. Milan nije mnogo eksperimentirao: album je duhom i atmosferom vrlo sličan prethodnom, možda nešto hermetičniji i teži za «ući na prvo slušanje». Cijeli je album sniman analogno kako bi se atmosfera što vjernije prenijela na vinil/CD brazde/ mp3 kodove, kako god ga slušali. A ovako staromodno napravljen album najbolje bi bilo slušati na starom dobrom gramofonu...

Zamislite samo onaj šum pucketanja svježe stavljenog albuma koji počinje kliktajem galebova, šumom mora, tipično kalifornijski mitemi (sunce, more, kabrioleti, surferi, sisate plavuše...) iz sjajne naslovne stvari (ako niste primjetili, album se ne zove «KalifoRnija» već «Kalifonija», ni ja to nisam ubrao iz prve) na koje se nadovezuje prekrasna pop melodija, sjetni Milanov vokal i harmonije poput opuštenih (ili napušenih) Beach Boysa. Idiličnu sliku Kalifornije «kvari» donekle jedino tekst koji zapravo razobličuje jednu lažnu sliku te mitske Kalifornije koju svi mi imamo zahvaljujući bezbrojnim filmovima i TV serijama. Uvodna lajna «na zapadu sam i sunce prija» i refren «i svejedno je dok pogled blista / gladni slećemo na otpatke od turista« daleko su kao nebo i zemlja i pokazuju Milanov ironičan stav prema toj i takvoj Kaliforniji.

Sljedeća, «Vetar» jedno je od remek djela ovog albuma, prekrasna i sjetna laganica tužnog i depresivnog teksta ("čvrsto stegnuo sam grudi i disao polako duge uzdahe, shvatio sam što se bunim / što živimo u tami i što smo tako sami ljudi"), ljepotica izrazito Neil Youngovske atmosfere koja je mogla završiti na njegovom kultnom albumu «Harvest» da je kojim slučajem snimljena 1972.

Optimistična "More" svojom pop melodijom podsjeća na "Vozače" s Rebel Starovog debi albuma, kao power pop naklon strahovito podcijenjenom bivšem Milanovom bendu Popcycle. Zamišljam kako bi zvučale pjesme s »Popcyclopedije» u izvedbi članova benda Wilco – vjerojatno ne daleko od ovoga. Sjajna usnjara u uvodu «Reke» dovodi nas do još jednog dragulja s ovog albuma: alt country kakvog bi Ryan Adams bez jebem ti stavio na bilo koji album Whiskeytowna. Tekst „Nek me nosi reka do tebe najdraža/ Dok napadaju vuci sve što razmišlja/ Neću da im sudim, nek idu dovraga“ istovremeno je i ljubavna izjava o izgubljenosti i otuđenosti ali i najbliže čemu se Milan približio na «Kalifoniji» u smislu otvorenog socijalnog angažmana.

Dvije ljubavne pjesme, «Dani» i «Noći», dvije su strane iste medalje, svojevrsni yin i yang ovog albuma uvijen u blues-rock celofan na tragu genijalnih The Black Keys. Tekst "Opet ću sutra da dočekam budan / Opet ću da se borim za san / Gledam u sat i vidim iznutra, vreme se muči bez povoda, drži me čvrsto dok tonemo sad, ti i ja" strahovito me podsjetio na film «Nesanica» Christophera Nolana.

«Grad» je hommage «Velikom snu» s prethodnog albuma, čak se izraz «veliki san» i javlja u tekstu. Ogoljena akustična ljepotica sazdana na efektnoj međuigri usnjare i akustare najljepša je pjesma na albumu s depresivnim tekstom «Noćas, samo noćas budiš se sam / Noćas neka ptica će da otpeva kraj» i teškim osjećajem melankolije. Ovo bi bio sjajan zatvarač, da se mene pita.

«Zagreb» je stvar koju je Milan navodno napisao dok je išao na prošlogodišnju svirku u Zagreb i riječ je o simpatičnoj up-tempo rockerici kao posveti svim prijateljima koje dugo nije vidio („Zatvoriću oči da se setim tvog lika/ Verujem da još si tu“) ali koja je ipak klasu slabija od ostatka albuma. Ali je zato zaključna «Industrija» definitivan zgoditak: depresivna i apokaliptična anti-globalizacijska crnjara s prekrasnim refrenom «U ime globalnog straha i velikog mraka za sve / uz neko prirodno piće rado ću priznati / Da smo svi odavno zajebali se“ i bukom strojeva na početku kao gorka pilula, antipod idiličnoj slici Kalifornije s početka albuma.  

Drugi album Rebel Stara još je jedna posveta Americi, ali ne samo njoj: preslušavajući oba albuma jedan za drugim uviđam da oni tvore skladnu cjelinu i nikako se ne mogu otrgnuti utisku da je Amerika ovdje samo metafora, skup općih mitema koje Milan pametno koristi kako bi ukazao na probleme modernoga svijeta: usamljenost, otuđenje, izolacija, očajnička potraga za ljubavi nisu samo dio «američkog sna» (prije ranojutarnjeg mamurluka, ako mene pitate) već nešto što je imanentno svima nama.

«Kalifonija» je stoga još jedan uspješan pokušaj Milana da iz svoje lične, osobne vizure dobaci do globalnog, koristeći se Amerikom i svima nama dobro znanima pop kulturnim motivima te, što je također bitno u cijeloj ovoj priči, u obliku kozmičke američke glazbe (klasična singer-storytelling americana odsvirana na moderan način ali uz naklon svim bitnim uzorima od 60-ih naovamo).

I još jedna bitna stvar: često osporavani srpski jezik savršeno pristaje ovoj kombinaciji americane i panonskog šmeka i začepit će usta svim onim folirantima koji svoje loše tekstove pjevaju na engleskom kao «jedinom jeziku na kojemu se rock može pjevati». Vraga! I baš zbog ovog odličnog spoja tipično američkih glazbenih obrazaca i lirike na materinjem jeziku možemo oprostiti Milanu poneke banalne rime ili ponavljanje fraza u različitim pjesmama.  

Sve u svemu, «Kalifonija» je sjajan album s nekoliko izrazito jakih pjesama ali koji zahtjeva opetovano slušanje jer je slojevitiji i teže prohodan od prethodnika. Ali, ako mu se prepustite, uvući će vas u sebe i odvesti na jedno prekrasno mjesto gdje se spajaju panaonska ravnica, kalifornijske plaže i teksaška prerija.

Meni osobno možda nedostaju hitovi na prvu loptu kao što su bili «Staklo» ili «Veliki san», devet pjesama u trajanju od jedva 38 minuta malo je premalo za moj ukus ali jebiga, you can't always get what you want.

Ovo možda nije preskočenih 206 cm, prije bih rekao 202 ili 203 cm, ali na većini natjecanja sasvim dovoljno za zlatnu medalju. No, s obzirom da se na terenu za skok (recenziju) pripremaju Veliki prezir i Autopark, borba za najbolji srpski album prošle godine pokazuje se mnogo neizvjesnijom i napetijom. Ali bez obzira na konačan ishod, Rebel Staru ne gine mjesto na postolju.

Tamo gdje je ovom bendu i mjesto.

Hadžo, pobunjenička zvijezda

www.rebelstar-music.com

www.labelstar-music.com

http://www.myspace.com/rebelstarmusic

«« Povratak