Dinosaur Jr. @ Boogaloo, Zagreb, 30.06.2009

Galerija slika

Zagrebački klub „Boogaloo“ imao je čast ugostiti Dinosaur Jr. u pravom trenutku, nedugo nakon izlaska njihovog najnovijeg, a usudio bih se reći i najboljeg albuma.

Album nosi ime „Farm“  i njime se Dinosaur Jr. konačno vraćaju onom zvuku kakav su imali u vrijeme kad su svirali rame uz rame sa Sonic Youthom i bili jedni od glavnih idola Nirvani i kasnije ostalim grunge bandovima.

Sasvim sigurno jedan od razloga što je Dinosaur Jr. izbacio ovako dobar studijski uradak leži u činjenici da je glavni protagonist banda J. Mascis izgladio sve nesuglasice sa basistom Lou Barlowom pa su njih dvojica zajedno sa Murphom ponovno složili band onako kako je izgledao na samom početku.

Koncert u klubu „Boogaloo“ započeo je nešto prije 23:00 sata i u tom trenutku klub je bio ispunjen skoro do posljednjeg mjesta. Nije ipak bila tolika gužva da se nije moglo proći do šanka ili wc-a, moglo je stati sigurno još oko 150 ljudi, ali i bolje da je bilo tako.

Prve veće ovacije izazvao je izlazak Barlowa i Murpha na stage, koji su se pojavili pred publikom možda minutu prije ipak glavne zvijezde večeri J. Mascisa.

U trenutku kad je ovaj poznati sijedi, dugokosi očalinko izašao na stage i pustio prve zvukove iz svog Fender Jazzmastera moglo bi se reći da je kompletan klub doživio erupciju oduševljenja kakva se rijetko viđa. 

Za otvaranje koncerta Dinosaur Jr. su odsvirali  pjesmu „The Lung“ sa njihovog drugog albuma „You are living all over me“. S obzirom da se radi o već starom i poznatom hitu našao se veliki broj onih koji su u prvim redovima izazivali gužvu u kojoj baš i nije bilo sasvim ugodno uživati u koncertu. Mislio sam da će se to promijeniti kad krenu nove stvari, ali očito je i „Farm“ već dobro prožvakan od strane vjernih fanova jer je i u trenutku kad je krenulo predstavljanje pjesama sa njega stajanje u prvim redovima bilo predodređeno za one sa najvećim živcima koji bez obzira na sve moraju gledati Mascisa, Barlowa i Murpha iz blizine.

A „Farm“ nam je donio „I want you to know“, zatim „Imagination blind“ te nešto poslije pjesme „Pieces“ i „Plans“.

U trenutku kad sam odlučio potražiti neko mirnije mjesto vidio sam prizor koji me iskreno nasmijao, a kojem je kumovala činjenica da je J. prije izlaska na stage skinuo svoje naočale.

Naime set lista koju je imao ispred sebe bila je dugačka oko metar i pol, naravno ne iz razloga što su Dinosaur Jr. namjeravali tako dugo svirati već zbog toga što je bila sastavljena od 7-8 komada papira formata A-4, sa po dvije do tri pjesme ispisane velikim slovima na svakom od njih. E sad koliku dioptriju J. ima ne bih znao, ali sudeći po tom što sam vidio dalo bi se naslutiti.

Inače nakon odsviranih par pjesama dalo se zaključiti da je zvuk prilično loš; vokal se jako slabo i nikako čuo, gitara je bila možda malo preglasna iako je upravo žestoki, bučni, a istovremeno i melodični gitarski zvuk glavno obilježje ovog banda i sve to uz određenu dozu jeke.  S obzirom na to i na već spomenutu gužvu u prvim redovima odlučio sam pronaći neko mirnije mjesto za uživanje u koncertu i sa kojeg ću možda malo bolje čuti Mascisa. A gdje se može čuti bolje nego kod tonca koji se nalazio pred samim rubom kluba, malo uzvišen i okružen uglavnom godinama starijim fanovima banda koji su sa osmijehom na licu uživali u svakom trenutku ovog odličnog koncerta.

U prvom dijelu svirke Dinosaur Jr. odsvirali su i   „Been there all the time“  tek toliko da album „Beyond“  koji je prije 2 godine obilježio njihov povratak na scenu u originalnom sastavu ne prođe nezapaženo.

Možda malo previše spominjem Mascisa, odnosno zapostavaljam Lou Barlowa i Murpha, ali unatoč tome što sa njima Dinosaur Jr. zvuči puno drugačije (bolje) nego u trenucima kad je J. albume snimao sam ili sa nekim drugim glazbenicima, mišljenja sam da on sa punim pravom može malo parafrazirati onu poznatu štulićevsku „Azra, to sam ja!“ i reći „Dinosaur Jr., to sam ja!“.

Naravno da se prvi sa tim ne bi složio Lou koji je i na novom albumu morao  vokalno odradio neke pjesme jer unatoč tome što je rješio nesuglasice sa Mascisom očito mora dokazati da je i on jedna prilično jaka individua.

Uglavnom sa ove nove pozicije sam konačno mogao čuti vokal, a i imao sam sasvim lijep pogled na cijeli klub i sa užitkom sam pratio kako publika reagira na određene pjesme i kakva se atmosfera stvara u pojedinom trenutku, što se iz prvog reda uglavnom ne može vidjeti.

Inače što se tiče onih koji su te večeri došli u „Boogaloo“  može se reći da je bilo fanova od 15 do 50 godina. Baš jedan pravi međugeneracijski skup na kojem je još nedostajala nekadašnja ministrica ministarstava koji je imao nekakvo slično ime, ali ona je u ovom trenutku ipak zauzeta svojim promaknućem na mjesto premijerke : ).

Pjesma po pjesma i polako smo ušli u fazu kad na red dolazi dio set liste na kojem su bila ispisana imena stvari koja predstavljaju „best of“ presjek cijele karijere Dinosaur Jr.

Prva od njih bila je predobra „Feel the pain“ iz 1994. godine, odnosno sa albuma „Without a sound“. To je bio trenutak kad je gotovo cijeli klub pjevao sa Mascisom, atmosfera je bila više nego odlična, i vidjelo se da su i oni stariji fanovi konačno počeli aktivnije sudjelovati u koncertu. Najveći aplauz do tada uspio je natjerati već poslovično samozatajnog i nekomunikativnog Mascisa da zahvali svima koji su se te večeri našli u „Boogaloo“-u.

„Without a sound“ donio nam je još pjesmu „Over your shoulder“  nakon koje smo imali prilike uživati u odličnom distorziranom i riffovima prepunom zvuku Mascisove gitare prožete sa frenetičnim bubnjarskim dionicama Murpha i naravno „uništavanju“ bas gitare koju Lou svira na samo sebi svojstven način.

Nakon što čovjek odgleda ovakav koncert postane mu sasvim jasno zašto je upravo Cobain navodio Dinosaur Jr. kao nekakve uzore jer upravo u pjesmama poput „Freak scene“ i  vrhunske „Forget the swan“ koje u određenim trenucima dosežu razinu teškog gitarskog noisa da bi već u sljedećem momentu prešle u totalno melodični indie pjesmuljak otpjevan na „sanjarski“ način J. Mascisa, a sve to popraćeno sa ritam sekcijom koja nosi sve pred sobom, slušatelj može vidjeti sličnost sa Nirvanom.

Prijelazi iz glasnog u tiho, zaglušujuće bučnog u melodično je odlika koja je oduvijek pratila Dinosaur Jr. i još nekolicinu bandova, a u čemu smo poslije imali prilike uživati u nekim drugim vrhunskim bandovima koji su se okitili etiketom grungea.

Bilo kako bilo ispod  „Forget the swan“ na onoj presmješnoj Mascisovoj listi bila je podvučena crta što je značilo prvi odlazak sa stagea. Bilo je točno 23:55 sati kad se to i dogodilo. Naravno da nitko nije mislio da je to kraj koncerta jer ovi amerikanci ne bi živi uspjeli izaći iz Kluba da nisu odsvirali one pjesme koje su se nalazile ispod crte.

Toga su valjda bili svjesni i oni sami pa je minutu nakon što ga je ostavio J. ponovno uzeo u ruke Jazzmastera, Murph je brišući ručnikom znoj sa svoje kosom bogate glave : ) sjeo za bubnjeve, a Lou se čak uspio i rukovati sa nekim od onih razigranih fanova iz prvih redova što je ovima dalo još više snage i energije za još veće razvaljivanje i koncert se mogao nastaviti.

Iako je u klubu već tada vladala odlična atmosfera, ono što je usljedilo dodatno je raspametilo kako one koji su se već kupali u znoju tako i one koji su iz pozadine malo statičnije promatrali cijeli event.

A usljedile su dvije pjesme sa albuma „You're living all over me“ i to ni manje ni više nego „Kracked“ i „Sludgefeast“, pjesme u kojima se vidi sva kvaliteta ovog banda. Čak je i J. podlegao atmosferi pa je uspio izgovoriti jednu suvislu rečenicu, mislim da se radilo o najavi neke pjesme, uglavnom nebitno. Bitno je da te večeri u „Boogaloo“-u nitko nije bio nezadovoljan i unatoč ogromnoj količini buke koja nam je bila prezentirana svi smo imali smješak na licu i bez problema bi pristali da nam Dinosaur Jr. do ranih jutarnjih sati puni uši istovremeno bukom i melodijom onako kako to samo oni rade.

Na žalost to se nije dogodilo. Ostala je na onom zadnjem A-4 papiru ispisana riječ „Heaven“, a to je značilo da se koncert zatvara obradom pjesme banda The Cure „Just like Heaven“. Da li bolje zvuči u originalu ili ovako ja ne trebam razmišljat ni sekunde, odgovor je sasvim jasan.

Ušli smo 15-ak minuta u mjesec srpanj kad je koncert završio i kad smo zadnji put te večeri vidjeli Mascisa i društvo.

Vrhunski koncert o kojem će se još dugo pričati, odlična atmosfera popunjenog „Boogaloo“-a, svi nasmijani od uha do uha uključujući Mascisa, Barlowa i Murpha i naravno kiša koja nas je dočekala na izlazu zaokružili su ovu večer.

Nadam se samo da ću u neko skoro vrijeme ponovno moći uživati u koncertu Dinosaur Jr.

«« Povratak