Šinobusi, Studio M, Novi Sad, 28. 03. 2010.

Galerija slika

Skoro dvosatnom svirkom u novosadskom Studiju M Šinobusi su promovirali svoj posljednji album, ali i održali sjajan koncert koji može stati uz bok klasičnim koncertima održanima u ovom prostoru tijekom 80-ih.

Drugu večer trodnevne svirke u Studiju M obilježili su Šinobusi, novosadski blueseri koji su upravo prije nekoliko dana objavili svoj treći album «Vagon za provetravanje tunela» u izdanju PGP-a. Šinobusi su bend koji redovno nastupa po novosadskim klubovima izvodeći svoju verziju bluesa vojvođanske ravnice, ja sam ih dva puta gledao uživo u posljednjih šest mjeseci, na Music In Progress festivalu u Somboru i na Jelen Pivo Live festivalu u Beogradu, i oba puta su ostavili dobar dojam, pa sam očekivao još jedan solidan nastup, ali na ovako dobar nastup benda jednostavno nisam bio spreman.

Prvo što sam primijetio došavši u Studio M bila je skoro puna dvorana što još nisam doživio tamo. Prva tri reda bila su kompletno rezervirana, no nakon kraćeg razgovora s jednim od organizatora, moja legendarna krilatica «NIH» (novinar iz Hrvatske) je upalila pa smo se friend i ja udobno smjestili u sredinu drugog reda. Publika izmiješana, dosta mladih ali i onih starijih koji rjeđe zalaze na ovakve rock svirke.  

Točno u 21 h (uh, što volim točne početke svirki, kakav je to super osjećaj!) na bini se pojavila peteročlana posada Šinobusa - Milan Korać – glas i gitara; Nenad Patković – lead gitara i glas; Predrag Dmitrović - bas; Ðorđe Bubnjević – bubnjevi i Željko Ðurdevac - usna harmonika. Program nastupa se sastojao iz dva dijela: u prvom dijelu predstavili su svoj novi album u cjelini i cijelosti, dok su u drugom dijelu izveli best of materijal s njihovih prethodnih izdanja. Meni paše, a nisam vidio ni da se itko iz dvorane bunio, he he he...

E, taj prvi dio je bio fenomenalan. Iako novi album još nemam u šapama, nakon odslušanih svih 13 pjesama mogu reći da je materijal stvarno odličan, možda nešto manje klasično blueserski u odnosu na prethodna dva i žanrovski raznovrsniji. Već prva «prava» stvar nakon kratkog instrumentalnog uvoda, «Svitac», ima pop melodiju koja evocira beat-pop zvuk 60-ih i mogla bi se bez problema naći na nekom od prva dva albuma Đavola. Iako novim stvarima i dalje dominira odlična međuigra dvojice gitarista i vokala, Milana i Nenada, u nekoliko pjesama do posebnog je izražaja došla Željkova usnjara koja nosi melodiju na malo čvršćim blues-rock komadima poput «Ja moram da te vidim što pre» ili prvog singla «Superbejbe».

Ugodan vizualni i slušni dodatak nastupu Šinobusa dali su i gosti koji su obogatili zvučnu sliku novog materijala: prije svega tu su dvije dame, Maja i Dada, koje su nenametljivo podebljale refrene na većini novih pjesama pazeći pri tome da nikad ne iskoče u prvi plan. U pjesmi «Obasjaj nam put» pridružio im se i prijatelj Miro iz Šapca na pedal steel gitari i to je, po meni, bio jedan od vrhunaca cijelog nastupa. «Wayfaring Stranger» je mračni komad americane koji kao da je došao iz pera Roberta Fishera iz kultnog benda Willard Grant Conspiracy i jedina je stvar na novom albumu otpjevana na engleskom jeziku, dok je «Srebrna strela» još jedan od highlighta večeri, s prvim dijelom koji zvuči poput soundtracka nekog blaxploitation filma iz 70-ih i odličnim jazz breakom u sredini zahvaljujući gostovanju Citre (Ringišpil, Keckec i masa drugih bendova) na saksofonu.   

Posljednja stvar u prvom dijelu koncerta bila je tour de force kakav se rijetko viđa na koncertima: kompletnoj postavi Šinobusa pridružila su se tri gosta na gitarama: Peđa Pejić, inače producent Šinobusa i vlasnik studija DO-RE-MI, Srđan Janković, gitarist u jednom od najboljih novosadskih klupskih blues bendova The Blueshammer i Petar Jelić, nećak čuvenih Drage i Žike Jelića iz YU Grupe i vrsni gitarist koji je sa Šinobusima surađivao i na njihovom prethodnom albumu «U pravcu jablanova». Zajedno, ovaj all-star oktet izveo je «Blues novog doba», kao osmominutni vrhunac cijelog koncerta, izmjenjujući riffove i lickove poput klikera s radošću sviranja kakvu sam u sličnom obliku vidio zadnji put još na davnom koncertu R.E.M.- a u Zagrebu kad su im se na bini pridružili Dalibor iz Bambi Molestersa i još nekoliko gostiju. Ne znam je li «Blues novog doba» doista to što mu naslov sugerira, ali ovo je bilo fantastično za gledati i slušati!

Nakon 15-minutne pauze počeo je drugi dio koncerta i to izvedbom klasičnih pjesama iz Šinobusove karijere. «Moje ruke sad su ptice» su i dalje sjajan boogie woogie za mrdanje guzom, «Čamac na Tisi» dobio je lagani swing naklon, a «Lađu» je otpjevao Petar Jelić uz Citrinu pratnju na saxu te uz sjajan gitaristički solo koji pokazuje da u obitelji Jelić jabuka definitivno ne pada daleko od stabla (ili, u ovom slučaju, trzalica od gitare). «Prašina» je instrumental koji zvuči poput funky pop zvuka sredine 70-ih u vrijeme kada su Steely Dan vladali top listama i odlično je pripremila teren za veliko finale nastupa: najprije su se na pozornicu popele Maja i Arijana iz lokalne flamenco trupe koje su u pratnji Nenada na akustari i uz njegovu vokalnu podršku otpjevale stvar «Mi Alma Negra», da bi se potom cijeli bend priključio Nenadu kao lead vokalu na zaključnoj, skoro desetominutnoj «The Children of Sanchez», jazz klasiku Chucka Mangionea iz 1979. Stvar s jednom od najpoznatijih dionica za duhačku sekciju svih vremena ovdje je odsvirana zajedno s genijalnom uvertirom s tekstom (koja se često izostavlja, pogotovo kod instrumentalnih jazz i big band izvođača) u svedenijoj ali ništa manje impresivnoj varijanti koja je bila sjajan način za zaključiti jedan vanserijski koncert.

I, što reći? Ovo je bilo nešto što Englezi zovu «career-defining performance», nastup kojim su se Šinobusi predstavili u nikad boljem svjetlu i koji bi doista mogao definirati njihovu daljnju karijeru. Uz fenomenalan zvuk i odličnu rasvjetu te raspoložene goste, ovaj novosadski kvintet izveo je koncert koji može stati rame uz rame s legendarnim nastupima koji su se u istom ovom prostoru odvijali tijekom 80-ih i koji pokazuje da su Šinobusi na najboljem putu da prerastu status vječnog klupskog benda i otisnu se na putovanje prugom koja vodi do svjetala velikih pozornica. Za koju godinu ovaj će bend možda nastupati u Sava centru ili Lisinskom i, sudeći prema onome što su prikazali u Studiju M, ovi su dečki više nego spremni za takvu tranziciju.     
 
http://www.myspace.com/shinobusi

http://www.shinobusi.com/

Hadžo, kondukter u šinobusu

«« Povratak