Hartera5, dan 2., Rijeka, 13.06.2009.

Galerija slika

Drugi dan 5. Hartere nije mi bio toliko zanimljiv koliko i prvi pa sam s obzirom da sam dan ranije skoro svakog od izvođača pogledao barem na 5-10 minuta ovaj dan odlučio sam malo više selektivno proći kroz „oživljene“ hale mrtve tvornice papira.

Veselu pozornicu prvi je probudio relativno novi band Hemendex  kojeg između ostalih čine Nora iz poznatijeg Klausa i Narantxa iz, nažalost više neaktivnog, banda Death disco. Ono što Hemendex svira bi po svemu sudeći trebalo biti jedno sasvim lijepo iznenađenje i osvježenje na domaćoj sceni. Naime radi se o kvalitetnom electro popu sa često prilično dark zvukom. U nekim trenucima Hemendex podsjeća na rane radove New Ordera i sličnih bandova, dovoljno su plesni da održavaju publiku aktivnom tokom cijele svirke, a i tekstovi su im sasvim zanimljivi. Nažalost ovaj put je premalo ljudi imalo prilike uživati u njihovoj svirci, što će se u skoroj budućnosti sigurno promijeniti jer ovakvih bandova nedostaje na sceni.

www.myspace.com/hemendex

Na glavni stage prvi su se u 21:00 sati popeli susjedi iz BiH Vuneny  koji već neko vrijeme nastupa kao duo. Osobno mi je njihov zvuk bio draži dok su imali live bubanj, međutim zadnjih nekoliko njihovih koncerata odgledao sam u ovom istom sastavu. Dakle gitara i ritam mašine plus laptopi i svakakva čuda tehnike. Kao što je to bio slučaj dan prije sa Elvis Jackson tako se ponovilo i sa ovom svirkom, odnosno s obzirom na prilično rani termin Vuneny su svirali pred maksimalno 70-80 ljudi. Odsvirali su svoj rekao bih standardni experimentalno-electro set koji se uglavnom bazirao na pjesmama sa starijeg albuma „V2“, ali i nekolicini stvari sa netom objavljenog „Whatever Singularity“. Sve u svemu sasvim solidna svirka za ovaj mostarski dvojac, šteta jedino što je termin bio taj koji je uvjetovao da ne bude više ljudi i bolje atmosfere.

www.myspace.com/vuneny

Što reći o sljedećem bandu koji je uzurpirao malu halu Haretere, a o kojem se zadnjih dana toliko pisalo po glazbenim portalima i čiji se singl često može čuti na radiopostajama? Riječ je naravno o bandu Pink Studio koji je okarakteriziran kao nova i što je najvažnije kvalitetna snaga hrvatskog pop zvuka, u neku ruku i nasljednik Yammata i poslije DeToura. Već nakon prvih par minuta što ih se gleda da se zaključiti da su sasvim dobro usvirani i ne bi se nikad reklo da se radi o bandu iza kojeg stoji samo jedan nedavno izašli studijski album  „Soundtrack za lutku“, štoviše ova šesteročlana ekipa djeluje skroz sigurno u sebe i u glazbu koju stvaraju što je za svaku pohvalu. Međutim nakon svih silnih pozitivnih kritika koje sam pročitao moram priznati da sam od Pink Studia očekivao puno više od onoga što sam te večeri na Harteri dobio. Istina je da je singl „Jutro poslije“ vjerojatno najbolja stvar od njih, ali sve ostalo je s vremenom postalo prilično naporno za slušanje. Ne znam zbog čega sam stekao takav dojam, uglavnom pjesme počnu dosta živahno i plesno, ali se do kraja nekako „razvodne“ i nimalo ne liče na ono sa početka. Nadam se da će se to sa vremenom popraviti, a do tada odoh bacit oko na Dubravka Ivaniša i njegove astronaute na velikom stageu.

www.myspace.com/thepinkstudio

Pipschips&videoclips su prvi uspjeli sasvim solidno popuniti veliku halu i bilo je za očekivati da će ako ni zbog čega onda barem zbog broja posjetitelja opravdati ulogu domaćeg headlinera večeri. I moram priznati da su to i učinili. Koncert je otvoren na malo čudan način izvedbom hita vječno mladog slamatelja ženskih srca Frane Lasića „Zagrljeni“ i to u „a capella“ verziji, a nastavilo se s obradom pjesme „Poslednji dani“ svima dragih Idola. Vjerojatno su Pipsi s vremenom shvatili da na ovako velikim koncertima nema smisla biti tvrdoglav i svirati isključivo pjesme sa posljednja dva albuma pa u zadnje vrijeme, a tako i ovaj put, sviraju presjek cijele karijere sa svima znanim hitovima. Tako smo imali prilike čuti „Narko“, „Plači“, „Sex u školi“, ali naravno i novije hitove poput „Zdenka i astronauti“. Uletjela je tu i još jedna obrada, ovaj put na red je došao Pun kufer i njihova „Na balkonu“, samo na žalost bez voklane podrške Arsena Dedića.

 www.myspace.com/pipschipsvideoclips

www.pipschipsvideoclips.com

S obzirom da su mi Pipsi baš onako lijepo „legli“ tu večer malo sam više nego što sam planirao ostao uživati u dobroj atmosferi koju su napravili pa sam preskočio band Manofon koji je paralelno sa njima nastupio na maloj pozornici. Poslije sam dobio informaciju da ništa spektakularno nisam imao za vidjeti i čuti, iako mi njihova pjesma „Ovisnik zvuk“ čak nije nimalo loša. Dakle po svemu sudeći slična situacija kao sa Pink Studiom što se tiče „porođajnih problema“ banda, ali i slična ako ne i identična što se tiče broja onih koji su ih odlučili pogledati (sve redom „hejteri“ lika i djela Dubravka Ivaniša „Rippera“ : ) ).

www.myspace.com/manofon

Nakon PCVC-a na red dolaze stari znanci Hartere, dragi nam zapadni susjedi Laibach. S obzirom da sam ih na ovogodišnjem Art&Music Festivalu u Puli gledao jako kratko jer su mi bili iznimno dosadni ovaj put je pala odluka da ih unatoč svemu pogledam barem na pola sata ne bi li možda uhvatio pokoji trenutak slave koja ih je krasila kroz cijelu karijeru. Međutim činjenica je da je Laibach veliki band koji je odavno probio granice naše regije i svjesni su da u ovoj sad fazi mogu raditi i svirati što god žele, odnosno ono što im se u datom trenutku prohtije. Nažalost situacija je kod njih takva da još uvijek ne odustaju od prezentiranja njihovog viđenja raznih svjetskih himni, što mi je miljama daleko od dobrog starog zvuka Laibacha. To naravno nije zasmetalo velikom broju onih koji su ovu večer na Harteru došli isključivo zbog njih, a kojih je bila puna velika hala. Od sve svirke najzanimljivije su mi bile videoprojekcije na platnu iza banda, ali koliko god i one bile dobre sljedeći put ću radije otići u kino i pogledat dobar art film nego Laibach u još jednom dosadnom jednoličnom izdanju. Barem dok ne odluče prestati sa ovim što sada rade, nadam se da će se to uskoro i dogoditi. Da ne bude zabune odsvirali su oni i neke starije stvari, ali bilo ih je toliko malo da su se izgubile  negdje u „duty free“ zoni između država koje su imale čast da im Laibach promovira himnu.

www.laibach.nsk.si

www.myspace.com/laibach

Ono što se događalo na maloj pozornici za vrijeme koncerta Laibacha me zanimalo toliko da odradim par loših fotki i promptno se vratim u veliku halu jer Slovenci koliko god nezanimljivi bili sigurno nikad neće postići taj nivo da radije gledam Ramirez nego njih. Ne znam kakav je bio koncert Ramireza, jedino što sam mogao vidjeti je da je prostor bio više nego solidno popunjen. Dakle vjerojatno Ramirez vrijedi puno više nego što ja mislim, ali šta je tu je, moj glazbeni ukus je ipak ograničen.

 www.myspace.com/myramirez

 www.myramirez.com

Nakon Ramireza čast da malu pozornicu popuni do posljednjeg mjesta pripala je ovogodišnjoj ska-punk atrakciji iz Zagreba, bandu Kawasaki 3P. Veseli band, vesela publika, neozbiljni tekstovi, poveće količine alkohola bili su preduvjeti za odličnu svirku kojom je riječkoj publici predstavljen toliko hvaljeni album „Idu Bugari“. Pogalo se, plesalo i pjevalo uz hitove „Mate Parlov“, „Puta madre“, „Mupov ska“, „Anđelko“ i naravno nezaboravnu pjesmu „Antonija“ sa njihovog prvog albuma. Sve u svemu jedan od boljih trenutaka ovogodišnje Hartere svakako je bio nastup Kawasaki 3P-a.

www.myspace.com/kawasaki3pzagreb

http://kawasaki3p.com

Nakon što smo se svi više nego dobro preznojili i naskakali požurili smo do šanka po osvježenje, a većina prisutnih i do velike hale na koncert headlinera večeri, norveškog banda Royksopp.Ja sam međutim odlučio pogledati nastup meni jako dragog banda East Rodeo kojeg sam nedavno gledao na festivalu Žedno uho u Zagrebu. Na žalost bilo je jako malo mojih istomišljenika pa je ovaj koncert protekao u bitno drugačijim uvjetima nego što je to bio slučaj na Kawasaki 3P-u. Pulsko-talijanska kombinacija okupljena pod imenom East Rodeo prezentirala je pjesme sa posljednjeg albuma „Dear Violence“ kojim su konačno uspjeli otvoriti oči hrvatskim glazbenim kritičarima pa su shodno tome pokupili i više nego dobre kritike.  Glazba koju svira East Rodeo se ne može okarakterzirati kao naročito plesna i za slušanje u svakom trenutku, ali da je zanimljiva, inovativna, kvalitetna i energična to im nitko ne može predbaciti. Tko je upoznat sa onim što radi John Zorn i tko ga voli sasvim sigurno će postati zaljubljen i u ovaj band. Uglavnom East Rodeo je odsvirao još jedan dobar koncert i iskreno se nadam ponovnom susretu sa njima.

www.myspace.com/eastrodeo

www.eastrodeo.net

Royksopp je kako je i bilo očekivano pretrpao veliku halu Hartere toliko da je bilo pravo umijeće probiti se unutra i odraditi poneku fotografiju. To nisam uspio pa sam koncert odgledao na terasi između male i velike pozornice, na svježem zraku, sa pivom u ruci, gledajući u veliki display koji je prenosio sve što se događalo na svirci ovih Norvežana. Iako nisam baš veliki pobornik i slušatelj takve vrste glazbe moram priznati da su me sasvim ugodno iznendaili svojim maštovitim i nakon svih godina još uvijek inovativnim elektronskim zvukovima. Tih malo više od pola sata koliko sam proveo na terasi uživajući u zvuku Royksoppa bilo je sasvim dovoljno da se odmorim od kompletna dva dana jurenja okolo po prostoru Hartere i pala mi je na pamet ideja da ne bi bilo nimalo glupo uputit se u pravcu kreveta. S obzirom da se to upravo i dogodilo kompletni set DJ-a koji su do ranojutarnjih sati puštali muziku nisam poslušao kao ni riječki band Morso.

www.royksopp.com

Eto toliko od mene sa ovogodišnjeg jubilarnog petog izdanja Hartere. Kad sve zbrojim i oduzmem zaključak je da se još jednom isplatilo ova dva dana provesti u kanjonu Riječine, u napuštenim tvorničkim halama i uživati u više manje dobroj glazbi i atmosferi.

Nothingman

«« Povratak