Tower Of Songs - Leonard Cohen Tribute, Sax, Zagreb, 15.03.2010.

Eh, Cohen ponedjeljkom. Tako bi otprilike glasio početak izvještaja ili priče o onome što se trebalo dogoditi, a nije se dogodilo.

A trebala se dogoditi tribute-večer pod pokroviteljstvom svjetskog fan-kluba Leonarda Cohena, s video projekcijom (20 h), gostom večeri iz Njemačke Franzom Henningom (21 h) i na kraju domaćinom večeri, bendom Tower of Songs (Dino Filipović i Marko Šeparović uz dva prateća vokala). Prema očekivanju bila bi to stvarno večer za sjećanje, ali… Uvijek postoji ono „ali“?

Od kuda da se počne? Veseli i razdragani stigli smo u Sax negdje oko pola osam kako bi zauzeli dobra mjesta. Već na ulazu primijetio sam da će cijela stvar biti na akustici i to mi se dopalo. Na ulazu sam sreo jednog mladog, veoma pristojnog mladića, razmijenili smo nekoliko riječi vezano za goste večeri i moj posjet klubu. Očito vezan za organizaciju, ovaj mladi čovjek svojski se potrudio da me uputi u sve pojedinosti ovog događanja koje se, napomenimo, odvija u sklopu tjedna Leonarda Cohena u Zagrebu.

Supruga je odabrala poziciju pa smo se smjestili, naručili piće, u tišini se prisjećali prošlogodišnjeg koncerta Cohena u Beogradu i željno iščekivali početak događanja. No, kako je vrijeme odmicalo tako je bilo sve očitije da stvar kasni. Nešto malo poslije 21 sat isti mladić s početka priče izlazi na pozornicu i najavljuje početak događanja s projekcijom emisije prikazane na TV-u pod nazivom „Arsen pjeva Leonarda Cohena“. I projekcija je krenula, no kako je krenula tako je i završila. Banalni razlog, na kopiji koju očito nisu provjerili nije valjao zvuk, pa je cijela stvar bila negledljiva i neslušljiva. Gledam i ne vjerujem ali mislim si, nije to tako strašno bit će bolje...

Ovog puta na pozornicu izlazi gost večeri, Franz Henning. Simpatičan Nijemac, cijenim četrdesetogodišnjak, izlazi na pozornicu vidno nervozan i pod tremom i započinje skoro jednosatni nastup. Što da se kaže. Ništa. Divno je kad čovjek ima želju i htijenje, no ako te ne prati barem malo znanja i talenta tada to djeluje dosta jadno. Tako je nekako i djelovao taj nastup, koji je po svojoj kvaliteti trebao biti daleko kraći.

http://www.tea-and-oranges.de/

Negdje oko 22 h na pozornicu su izašle naše snage Tower Of Songs, možda nekome i nepoznate no pod dirigentskom palicom vođe Dine Filipčića odmah se moglo shvatiti da nije riječ samo o pukom sviranju, nego da se tu radi o nečem mnogo ozbiljnijem. I ako preslušate CD koji je isti glazbenik snimio prošle godine shvatit ćete razliku i velik napredak koji je taj muzičar uložio u ovo što radi.

Koncert je bio podijeljen u dva dijela, te su u prvom dijelu izvedene nešto malo manje poznate Cohenove stvari, dok se u drugom dijelu repertoar sastojao od samih Cohenovih hitova. Kako je sam D. Filipčić izjavio da mu je oduvijek bila želja da izvede Greatest Hits na jednom mjestu, pa je evo ovo bila jedinstvena prilika za tako nešto. Odličan gitarist, s prekrasnom bojom glasa koja se definitivno odlično uklopila u pjesme koje je interpretirao uz pratnju mladog kolege na basu i pratećoj gitari te na lutnji, a sve uz pomoć dviju mladih djevojaka kao pratećih vokala i cijela predstava bi bila vrhunska, odlično zamišljena, da nije bilo publike.

Da, čitajte od slova do slova, DA NIJE BILO PUBLIKE! Jer najlošiji dio cijele večeri bila je publika. Pa zar nije bilo dovoljno što je u prvom djelu koncerta sam glazbenik zamolio publiku da bude malo tiša. I tu je bio kraj koncerta, to jest kraj nečemu što se trebalo zvati ugodna večer ponedjeljkom. Dakle, skupina mladih po mojoj procjeni ne starijih od 20 godina, dobro natopljenih alkoholom, toliko je bila glasna da se to ne može opisati. Naročito su u tome prednjačile djevojke. Bravo Zagrepčanke!! Koncert je tekao na način da ste cijelo vrijeme imali osjećaj da će se čovjek dignuti s pozornice i jednostavno odšetati.

Nažalost, tako je negdje malo poslije ponoći koncert i završio. Glazbenik je zamolio za kratku pauzu, odšetao s pozornice, tehničari su počeli pakirati mix pult, gledatelji su polako počeli odlaziti, pa sam i ja tada konačno shvatio da je to kraj ponedjeljka. Kraj mukama i patnjama, kako glazbenika, tako i nas nekolicine koja je stoički odslušala cijelu večer. Vidno razočaran kako organizacijom tako i samim djelatnicima kluba koji eto žive od zarade i očito po tko zna koji put važna im je samo zarada. I neka oproste svi oni stranci koji su nazočili u ime fan-kluba ovoj predstavi (njih desetak), ali nažalost to je očito realnost ovih mladih ljudi, ovog društva i ovog vremena u kome se nalazimo.

http://www.towerofsongs.net/  

A pozitivno? Možda da pod pozitivno dodamo nastup Ibrice Jusića (nažalost bez svog ljubimca) u pauzi između prvog i drugog dijela koncerta, s tri skladbe, što je malo prodrmalo cijelo društvo. Stvar ukusa. A možda je pozitivno to što je po mom sudu napravljeno barem tisuću fotografija cijelog događanja. Koja pozitiva!?

Šteta, šteta, velika šteta... 

Antonio!

«« Povratak