In memoriam EKV @ KSET, Zagreb, 06.02.2010.

Bila je to sasvim obična tezga. Kao da pokušavate plesati step u prevelikim cipelama. Teško bi išlo i prvoligašima poput Freda Astairea. Nema šanse da drugoj i trećoj postavi to ispadne dobro.

Ekatarinu Veliku volio sam (i još uvijek volim), između ostalog, i zbog toga što su zvučali tako drukčije od većine bandova na (tada još jugoslavenskoj) sceni.

Osjetilo se da pjesme nisu sklepali na brzinu samo da bi ih izbacili na tržište u obliku što prihvatljivijem širokim masama, već da su plod pažljivog slaganja, upornog podizanja razine sviračkih vještina i kreativnog napora. Želje i potrebe da se stvori i svijetu pokloni nešto svoje.

Zato mi ovo što se već godinama prodaje pod egidom In memoriam EKV ne sjeda dobro. Teško mi je zamisliti da bi Margita, Milan i Bojan bili zadovoljni s načinom na koji im nekadašnji prijatelji i kolege odaju počast.

Nemam ništa protiv tribute koncerata kao takvih. Dapače. Pripremi li ih se i izvede kvalitetno, mogu biti sjajni. Recimo, evo kako je sredinom '90-tih , zajedno s hrpom drugih zvijezda, Bonnie Ratt odala počast prerano preminulom Stevie Ray Vaughanu.

Bilo bi fora kad bi skupina jakih autora i izvođača s područja bivše Jugoslavije odabrala desetak, petnaestak pjesama iz opusa EKV-a, obradila ih u svom stilu, to snimila i koncertno predstavila. Kako bi, na primjer, Ti si sav moj bol zvučala u izvedbi Zorana Predina? Ili da Nitko kao ja otpjeva Davorin Bogović?

Ili da se istog materijala dohvate neki novi klinci, pa ga propuste kroz svoju prizmu. Poslušajte kako, recimo, zvuči Balaševićeva Devojka sa čardaš nogama u izvedbi novosadske grupe Crosspoint. To bi bilo zanimljivo, zar ne?

Drugi pristupi, na žalost, najčešće završe kao krmčenje tuđe ostavštine. Rasprodaja bola, što bi rekao Bora Čorba u boljim danima.

A tako je i s koncertima In memoriam EKV. Jaki pojedinci donekle su poboljšali dojam, ali u cjelini gledano, svirka u KSET-u bila je sasvim obična tezga.

Tko je došao po porciju nostalgije, dobio je svoje. U dva i po sata svirke pokrivene su gotovo sve ključne pjesme beogradskih rockera, u rasponu od razdoblja Šarlo akrobate do albuma iz ranih '90-tih.

Kako je to zvučalo? Probajte zamisliti da pokušavate plesati step u par brojeva prevelikim cipelama. S time bi i prvoligaši poput Freda Astairea imali problema. A da se toga prihvati druga i treća postava? Budimo realni, nema šanse da ispadne dobro.

Koliko-toliko dobrih trenutaka bilo je malo. Kao i uvijek, Tanja Jovičević je u nastup ušla beskompromisno i dala od sebe sve što je mogla. Theodore Yanni nije svirao posve besprijekorno, ali zato je otprašio svoje punokrvno i glasno, bez straha od improvizacije.

Marko Milivojević bio je za bubnjevima energičan i neumoran. Goran (nisam uhvatio prezime) odsvirao je pristojan solo za Novac u rukama, a Predrag Stevović prilično dobar za Sarajevo.

I to je, otprilike, bilo sve vrijedno spomena.

Bilo je problema s ozvučenjem i mikrofonijom. Od pokušaja da se nekoliko pjesama izvede akustično - što je bila jedina koliko-toliko originalna ideja - odustalo se nakon što se pokazalo da Dragiša Uskoković ne može upogoniti ogroman kontrabas.

E, da. Šank je nudio samo pivo i sokove. WTF, KSET?

Miroslav Wranka