Zoran Predin & Gypsy Swing Band, Gradski muzej Virovitica – 05.02.2010.

Galerija slika

... gdje su srca, gdje su ruke...Tim riječima Zoran Predin pozivao nas je da sudjelujemo u happeningu. A te večeri u Virovitici bila su tu i srca i ruke.

Koji dan ranije stigao je sms: „Ajmo na cugu večeras. Imamo planove za petak: Zoran Predin“; Hadžo (ok, u imeniku je pod drugim imenom).

Nismo otišli na cugu, ali se uputismo u Viroviticu. Takva prilika se ne propušta.  Što iz sasvim osobnih razloga (na kraju je i Predinov koncert bio pun ljubavi i nostalgije) jer je značilo posjet gradu u kojem sam provela dio zimskih i ljetnih raspusta, pojela dosta sladoleda u slasti na „maloj stanici“ VT, naučila vesti, štrikati, voziti tetkov staroverski muški bicikl kakvih više nema, šaliti se s bratićima da žive u gradu u kojem nema nijednog semafora.... Drugi razlog, a i pitanje – otkud Zoran Predin u ovim krajevima? Svi smo ga slušali malo, a opet ne puno, cijenimo ga, ali baš i ne znamo otpjevati neku njegovu pjesmu. Pokušala sam se domoći nekog cd-a, ali ništa. Svi, odreda, znali su reći da se sjećaju njegove pjesme „Ne mi dihat za ovratnik“, ali da čovjek voli pričati i objasniti što će pjevati, pa neka se ne brinem.  I bi tako... A zna i zabaviti publiku.

Početak: petak večer, Legagrad (kako ga zove Svebor), Hadžo, Jelena i ja krenuli smo za Mikešcity (opet Svebor). Stigli smo na vrijeme da Jelena ode kući srediti sarmice kojima se radovala, a mi se prošmucamo po gradu, večeramo i nađemo se na cugi. Nemam običaj, ali Emini koja nas je poslužila rekoh da je lijepa. Ako Winona Rider bude trebala dvojnicu, živi u Virovitici.

Da pojasnimo: U Virovitici su tog dana započeli 6. virovitički kazališni susreti „Virkas 2010“ i to premijerom „Golgote“ Miroslava Krleže, a nakon koncerta održan je u Velikoj izložbenoj dvorani Gradskog muzeja Virovitica koncert Zorana Predina i Gypsy Swing Banda. Sve besplatno! – naglašavam u nadi da će pročitati i netko iz Osijeka, ili bar preslikati ideju u naš mali grad budući smo odmah primijetili dosta Osječana koji imaju upliva u kulturna zbivanja (nadam se da nisu pokupili dnevnice i kilometražu).

Zoran Predin – treba li ga predstavljati? Svi ga se sjećaju iz razdoblja Lačnog Franza (1979-1997), nakon čega je Predin nastavio solo karijeru ne samo kao glazbenik/kantautor, već i kao pjesnik, filmski i kazališni skladatelj.

U 23:15 h Predin i njegov razigrani „The Gipsy Swing Band“ izašli su na mini binu (pozor, pažnja – samo akademska četvrt kašnjenja, a ne kao nadobudni neki...), kako reče Predin, da nam „poremeti after party“ nakon kazališne predstave.

Koncert je počeo pjesmom „Za pola vijeka“, ali uvod u pjesmu ne može se propustiti – pitamo se što ćemo raditi u budućim životima. Predin reče kako je bio najružnija beba u ex-Yu pa su mu u tami mijenjali pelene, a kad u šetnji, ljudi su komentirali „kako divna kolica“. Roditelji su odlučili staviti mu masku, no u trgovini su ostale samo drvene, jer su jedine dvije zlatne bile kupljene za Arsena Dedića. Pomirio se sa svojim izgledom ružne bebe i zaključio da ima neke druge „talente“.  Zapisivala sam stihove koji me se dojmiše, a možda ne bih imala ništa protiv da postanu stvarnost, ok, ne baš za pola vijeka – dakle, za pola vijeka: „plesat ću cha-cha-cha“, „u novom tijelu rođen, vlastitoj majci nepoznat“ i „ljubavi, u novom životu, svakog petka u 2, ja te čekam, ispod sata te čeka moj novi JA, u novom životu...“

Pjesma pod rednim brojem 2. –„ Ljubavnik iz ormara“ (Ljubimec iz omare), kako reče – to je najteži zanat u životu!?! Oni koji se sjećaju grupe „Divlji anđeli“ i pjesme „Vječna ljubavnica“, mogli bi presuditi.

Idemo dalje, „Ja sam taj“ jer „optimizam je najvažniji u životu“ i predivni stihovi „ali kada tuga pobijedi smijeh, želim da znaš, ja sam taj da čuvam, da te branim... sanjaj...“

Bilo je to večer romantike, iako nije ono užasno, kič Valentinovo i sljedeća pjesma „Za šaku ljubavi“ pozivala je na ples: „ja i ti plešemo tango ludosti... svi živimo za šaku ljubavi“. Zar nije tako? Bar želimo da tako bude.

A onda još bolje „Osoba A“ – najavio je Predin jedan mali  „stiskavac“ (otkad niste čuli tu riječ?). Pomalo tužna i sjetna: „kada padne mrak, kada se spusti noć, kome sam ja osoba A? svome anđelu, svojoj ljubavi... ja crtam usnama tuđe poljupce, slušajući vjetar, saznao sam sve... vrijeme tiho briše moje tragove...“. Pitate li se nekada jeste li nekome osoba A? Ili ste bili? Ili je osoba bila vama, ali... uvijek ima neko ali.

Zaista večer ljubavi, neočekivano za nekadašnjeg crnohumornog „Lačnog Franza“ – „Ni sekunde više“: „naš prvi susret pamtim samo ja, mirišeš na slobodu, tako puna radosti... čekat ću milion godina i ni sekunde više, da nam se sretnu valovi na istoj obali... tvoja sjena“.

Potom „Inventura“ (naziv pjesme me podsjetio na posao, pa je trebao koji trenutak da ju počnem pratiti) s istoimenog albuma koji je Predin izdao na hrvatskom jeziku. Igor Bezget je svirao solo gitaru i umjesto prstima, prebirao žice čašom, Predin je priznao da je sve vrijedilo i da bi „još jednom isti život živio“.  Ne mogu se složiti samo s jednim stihom „nismo više glupa raja“.

U pjesmi „Prohujali su moji vihori“, nakon prošlosti pune kobnih grešaka, svjestan da ga čeka zora kajanja i u ime naše mladosti, traži još malo ljubavi uz obećanje „ja ću biti tvoja ruka, a ti ćeš plesati kroz život“.

Slijedi balada „O mladom studentu i...“ udanoj ženi. Ne znam zašto je pjesmu posvetio ravnateljici muzeja, ali objasnio je da se radi o priči o sreći koju tražimo svi, sreći koja se mora sudbini ukrasti, no nije bilo hrabrosti i nada da će sljedeći život dati ono što im je ovaj uzeo.

„Zemlja pleše“ obrada je pjesme Anje Rupel i Videosexa, i solo dionica Nikole Matešiča na kontrabasu. Oni koji nisu bili na koncertu, sada neka malo zamišljaju Anju, prisutni su uživali u obradi.

„To mi radi“, ima i pjesma Crvene jabuke (koja se ne spominje na ovom portalu, ali ne mogu ne primijetiti). Lagani tekst koji je i publika pjevala uz Predina, na njegovu molbu i u nadi da smo ih bar malo zavoljeli, jer u šali reče kako je oduvijek želio biti frajer poput Zdravka Čolića i napuniti stadion. Poslušno smo pjevali „to mi radi, kreni prema rupici na bradi, to mi radi, mic po mic, srce mi ukradi“.

„Bilećanka“, na slovenščini. Nisam nikada išla na zbor, ali ovu pjesmu sam otpjevala, baš kao i ostali prisutni. „Sred pušaka, bajoneta...“ . Nisam pravila bilješke za vrijeme pjesme, pucala me nostalgija, i to je sve što ću priznati i jer „Ne priznajem ovaj građanski /pučki sud, nego samo sud svoje partije“ (koja ne postoji, ali nema veze). Za neupućene, ovo zadnje nije iz pjesme, već iz povijesti koju smo nekada učili.

Super je sjediti u kafiću s ekipom i gledati kako više manje (in)diskretno ćirkaju u ženske grudi. Pjesma „Ritam lelujave bluze“. Iskrena pjesma, može je potpisati najveći dio muškog roda. Dobro, možda se ne bi baš ovako lirski izrazili (Hadžo bi prvi  „odvalio“ nešto što nema veze s romantikom), ali „who cares“: „sjećam se mirisa, gutam tvoj miris za sva vremena, za nas nije nikada prekasno“.

Za stare obožavatelje „Lačnog Franza“ (a bilo je povika, sviraj nešto staro) – „Praslovan“. Spuštanje na nimalo lijepu zemlju nakon „Ritma lelujave bluze“, o hordama slovenskim koje su vođe dovele... tu gdje jesmo. Jedino što ću prepisati s Predinovog site-a:  „epska balada o genetskoj krivnji pradjedova“. Sve ostalo piše na stranici http://www.predin.com/ - nisam prepisivala u školi, prematora sam da sada počnem.

Možda je to bio uvod u jednu od, ako ne i najpoznatiju rusku pjesmu „Katjuša“ (uz „Kalinku“) otpjevanu također na slovenščini. Inače ju slušam u izvođenju Zbora Crvene armije, ali ovo je baš bio doživljaj. Odličan izbor. Tko ne zna, jedinica iz opće kulture.

Pjesma posvećena svim djevojkama koje su te večeri bile u Muzeju: „Lijepa, dok me ljubiš“. Što ljepše ujutro od mirisa kruha, ona u tvom gornjem dijelu pidžame – bolje od olimpijske medalje. Tako je objašnjena pjesma, a ostali su urezani stihovi „tako si lijepa dok me ljubiš... k'o rajska ptica... ti kraljica si sada, majka mojih muza..“.

I zvanični dio završava nostalgičnom pjesmom Lačnog Franza „Zarjavele trobente“ (čitaj: Zahrđale trube). Nisam sigurna da li „pozabil“ znači zaboraviti, ali rekla bih da je u ovoj pjesmi Franz zaboravio Lizu koja je plesala na trapezu...(U pravu si – Hadžo)

Kakav je koncert bez bisa?

„Čekaj me“ i ja ću doći (ne, to recitira Šerbedžija). „Sad je mojih minuta, puškama straže čekaju... izdaju me moje misli koje su zabranjene, znam, i kad se vratim, bit ću onaj isti, na stanici što moli: Čekaj me!“.  Sve pjesme o čekanju tako su lijepe, ali ne znam čekati.

Za kraj je najavljena slatka pjesma s ukusom mentola: „Mentol bombon“. Bio joj je spreman dati dušu, sve, a ključ do njena srca bio je  „mentol bombon“.

Zoran Predin odlučio nam je prvi na svijetu čestitati i poželjeti 2011. godinu. Naše su generacije svako nedjeljno jutro, prvoga u godini bile ispred TV-a uživajući u tradicionalnom novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije, usput malo ljubomorni što nismo tamo i ne sudjelujemo u pljeskanju u Radetzkom maršu, kojim uvijek završava novogodišnji koncert. Sreći nigdje kraja kada smo u Beču dočekali davnu 2003. godinu i uspjeli nabaviti karte za silvestarski koncert. Zapamtili smo tko gdje sjedi i sutradan gledali prijenos novogodišnjeg koncerta ne bi li ih uhvatili u prevari (tipično balkansko razmišljanje – snimili su sinoć, a sad nam tu nešto foliraju).

Dakle, Zoran Predin, Gypsy Swing Band i publika u Gradskom muzeju Virovitice smještenom u zdanju Dvorca Pejačević – „Radetzky marš“.

Uživali smo to veče, u priči, pjesmi, zvuku. Nisam nikada Predina doživljavala kao zabavljača, šarmera, ali, eto – prevarih se i ugodno iznenadih. The Gypsy Swing Band doprinijeli su atmosferi, nekako veseli i razdragani, pratili Predina, ali se ne može reći da su bili u njegovoj sjeni.

I nakon after party-a, after party. Ostadosmo družiti se i plesati uz pjesme 80.tih...

Bilo je lijepo u Virovitici.

Danica, koja sanja da je nekome osoba A

P.S: Posveta

Znam da posvete idu na početku i da je ovo samo izvještaj s koncerta.

Posvećeno bratiću Branetu koji je sestru i mene vodio na sanjkanje u dijelu Virovitice, Milanovcu, poderao nove farmerice za koje je dugo štedio. I nikada se nije žalio da mu je teško, a jeste bilo. Sada ga više nema.

«« Povratak