Jelen Pivo Live, SKC Beograd, 18. 09. 2009., dan 1.

Galerija slika

Jelen Pivo Live festival preselio se u zatvoreni prostor: dobili smo malu binu koja se pokazala kao pun pogodak, ali nesnosna gužva u velikoj sali pokazala je da je SKC ipak možda bio premalen prostor...

Fotogalerija za malu binu: http://www.mikrofonija.com/galerija/253

Jelen Pivo Live festival se ove godine održao u recesijskom izdanju. U posljednjih par godina održavao se na velikim otvorenim prostorima (Kalemegdan 2007. i stadion na Tašmajdanu prošle godine), s izvođačima poput Iggy Popa, Lemonheadsa, Gary Moora, Hladnog piva, Partibrejkersa...Ove godine festival se preselio u SKC, s manje atraktivnim headlinerima ali uz veliki dobitak u vidu male pozornice na kojoj je, ako ćemo iskreno, atmosfera bila mnogo bolja nego na velikoj.

Recesija se ogledala već u tome što na ulazu nije bilo nikakvih akreditacija, narukvica ili bilo čega drugog za novinare – samo vas pronađu na spisku i furaj! U velikoj dvorani neugodno iznenađenje – nema prostora za fotkanje. Ograda je bila povučena tik uz binu i bilo je mjesta samo za trojicu kršnih zaštitara koji fotografima nisu dopuštali ulaz u taj međuprostor. To će se pokazati problematičnim kasnije kad se sala dupkom napunila, no u pola devet navečer prizor je još bio koliko toliko idiličan: solidno popunjen prostor s par stotina ljudi, a na bini moji stari drugari iz benda Žene kese.

Malo me razočarao njihov debi album objavljen prije mjesec dana jer su previše ispeglali produkciju i sterilizirali svoj garažni blues/rock zvuk, ali uživo je to ipak ona stara dobra pržiona, uz duhovite tekstove i vrlo dobar i uvjerljiv scenski nastup. Stefan, Andreja i drugari u svojih su nešto više od pola sata prosvirali većinu hitova s prvog albuma («Bez tebe», «Hajdemo u disko» i za kraj, naravno, njihovu legendarnu debilanu «Doviđenja meni se kenja»), ali bilo je tu i par novih stvari, ili bar onih koje se nisu našle na debi albumu, poput odličnog «Kasina». Ovo je bend koji netko voli, netko ne i to je u redu, no to je samo rock'n'roll i ništa mudro i užitak ih je gledati. A i zvuk je u velikoj Sali bio sasvim pristojan, mada naravno malo previše utišan, ali to je sudbina predgrupa valjda...Ajmo sad Ženekesci malo se okrenuti prema zapadu pa odraditi koji gig i ovdje u lijepoj mojoj...

http://www.myspace.com/zenekese

Zanimljivo je da su se organizatori strogo pridržavali satnice, što ranije nije uvijek bio slučaj, točno se znalo kad koji bend počinje i mazohist poput mene koji je htio popratiti obje bine imao je dovoljno vremena posvetiti ga i onim «malim» izvođačima. Tako sam negdje pred kraj Ženekesa skočio dolje do male bine gdje je počinjao nastup novosadskih Šinobusa. Njih sam gledao prije nekoliko tjedana u Somboru na Music In Progress festivalu gdje su svojim brza-lagana-brza-lagana setom malo smorili ekipu, ali ovdje u SKC-u nije bilo laganica već samo brz i žestoki blues s novosadskim odnosno vojvođanskim šmekom. Peđa sa svojim tipičnim šeširom na glavi, Milan kao vokal i ostatak ove vesele družine pošteno je otprašio svoj polusatni set, odsviravši uglavnom stvari sa svog posljednjeg albuma «U pravcu jablanova» (naslovna, «Bluz je đavo», «Čamac na Tisi») te nekoliko stvari s novog albuma «Vagon za provetravanje tunela» koji bi trebao izaći do kraja godine. Šteta je samo što su nastupali pred tek desetak ljudi jer ovo je ozbiljan bend koji zaslužuje da se na njih baci uho. U kratkom razgovoru nakon nastupa saznao sam da ćemo ih sljedeće ljeto opet gledati u Osijeku, a tko zna, možda ih put nanese u ove krajeve i prije ljeta. Šta je Osijek Novi Sad, sat i 45 vožnje u malo boljem autu ili kombiju...

http://www.myspace.com/shinobusi

http://www.shinobusi.com/

E, tu je već SKC počeo polako da se puni i oko 22 h rijeke ljudi slijevale su se prema velikoj Sali da zauzmu mjesto za headlinere, no prije toga trebalo je odslušati Kanda Kodžu i Nebojšu, kultne beogradske frikove koji su u drugoj polovici 90-ih imali nekoliko sjajnih albuma, posebno «Igračku plačku», no onda su ih pjevačev odlazak u Ameriku, česte promjene postava i druženje s opijatima svih vrsta udaljili s radara. Gledao sam ih dva puta uživo i oba puta koncerti su bili na rubu farse, jer je pjevač Oliver bio urokan k'o majka, a na koncertu u maloj sali SKC-a čak si je dopustio i 15-minutnu pauzu da pred svima 'ladno smota džoju. I sada je bio urokan, izgleda da je on neka vrsta beogradskog Bareta koji ne može odraditi koncert ako prethodno ne ubaci nešto u sebe da mu da krila (a to nije Red Bull), no koncert je bio vrlo dobar, za standarde KKN-a bez ekscesa. Dvije gitare pošteno prže, bas i bubanj ih prate u stopu i njihova plesno-psihodelična kombinacija rocka, reggaea i duba pošteno je prodrmala sad već dobrano popunjenu veliku salu. Njihov posljednji album «Deveti život» nije mi baš sjeo, ali par pjesama s njega («naslovna, «Prekidi stvarnosti») fino se uklopilo u set listu uglavnom sastavljenu od pjesama s albuma «Prekidi stvarnosti» («Najsvetliji dan», «Kad oživimo», «Danas nebo silazi u grad»). Plesno, zarazno i vrlo, vrlo glasno. Publika je odlično reagirala, no nisu svi bili oduševljeni koncertom; jedan moj beogradski friend rekao je da ih je gledao prije desetak godina i da je to onda bilo to, a da je ovo danas tek «tribute to KKN». Možda je to točno, ali za nas koji ih nismo imali prilike gledati onda, ovo je sasvim pristojna zamjena.

http://www.myspace.com/kandakodzainebojsa

Trk dolje do male sale gdje su već počeli Nikad dosta, posljednji bend koji je objavio svoj debi u okviru edicije Nova srpska scena. Ova petorka svira rock ali u najširem smislu te riječi. Tu stvarno nema čega nema: pjesme su im dosta duge i s malo teksta, svaka stvar drukčija je od prethodne, pa ćete tu imati malo bluesa, pa onda psihodeličnog space-rocka, e da bi vas odmah zatim zaskočili jednim žestokim funk razaračem pa odmah potom otišli u neke etno vode. I to sve ponekad unutar jedne te iste pjesme. «Dupe-glava» je otprašena tako žestoko kao da su na natjecanju za najbolje imitatore Motorheada, «Ćale» je funky raspašoj koji sviračkom preciznošću može oduvati većinu wannabe Peppersa kojih se nakotilo k'o gljiva poslije kiše, a hipnotička i repetitivna «Nikad dosta ovog ritma» manifest je benda koji uživo zvuči mnogo jače i uvjerljivije nego na albumu. Nastupili su bez Jelene koja svira akustičnu gitaru, no nju je dostojno zamijenila Aleksandra na violini. Vrlo čudan melanž svih zamislivih glazbenih žanrova koji ne sjeda lako u uho, ali ima neku čudnu privlačnost. Uostalom, evo vam linkovi pa bacite uho i sami prosudite...

http://www.myspace.com/nikaddostamusic

http://www.nikaddosta.com/

E, onda su počeli problemi. U međuvremenu se velika sala toliko napunila da u nju ni igla nije mogla stati, ekipa je očito došla pogledati Jon Spencera i njegove Heavy Trash. Ja sam se pokušao progurati prema naprijed, no bilo je uzalud: nakon silnog guranja, stajanja ljudima na noge, laktanja nisam daleko dospio a već sam bio sav oznojen kao da sam dobio bespla tretman u turskoj kupelji. Problem sa SKC-om je u tome što nema ventilacije pa kad se tisuću ili kusur ljudi naguralo unutra svi su disali na škrge. O nekim pokušajima fotkanja nije bilo ni govora, stajali smo upakirani kao sardine, smrdljivi (znate kako je to na takvim nastupima kad se u zraku miješaju mirisi ljudskih izlučevina i jeftinih parfema?). Na kraju sam digao ruke, izašao van i cijeli nastup Heavy Trasha proveo ispred šanka u društvu još nekoliko ljudi kojima je bila tlaka gužvati se u onoj masi. Bilo je glasno, to vam mogu reći, ali za detalje o nastupu ćete morati otići negdje drugdje.

http://www.myspace.com/heavytrash

http://www.heavytrash.net/

Ali nisam žalio ni trenutka jer u isto vrijeme je na maloj bini počeo Trans Balkan Desorganisation, novosadski kvartet koji sam gledao prošle godine na maloj bini EXIT-a i oduvali su me. Besramno sam ih nahvalio mojoj zagrebačkoj ekipi tako da su i oni napustili onaj pakao na katu da vide o čemu ja to toliko prdekam i na kraju su mi rekli da sam imao pravo jer TBD su razvalili Jelen! Zamislite punk bez gitare ako možete? TBD su suluda kombinacija punka i elektronike, uz sirovost ovog prvog (živi bas i bubanj) te sofisticiranost ovog drugog (klavijature i semplovi) i na sve to dodajte ludog pjevača/repera s naočalama i ćupom na glavi u majici s natpisom «Jesen u mojoj ulici» i dobit ćete otprilike sliku o čemu se ovdje radi. Ne, kuratz, nećete, ovo se mora čuti da bi se vjerovalo. Na trenutke su me podsjetili na sraz punka i electroclasha sa suludim breakbeat ritmovima i mada su matrice bile malo preizražene za moj ukus, ovo je bila najbolja fešta cijelog prvog dana. Od uvodne «Rock On!» pa do zaključne «Explosion», pola sata energičnog adrenalinskog elektro rocka uz sjajan scenski nastup raspoloženog vokala i samo je šteta što pjevaju na engleskom jer da ubace koju stvar na srpskom napravili bi dar mar! Reći da je ovo srbijanska verzija RATM bilo bi malo pretjerano, ali nije ni tako daleko od istine. Cijela mala sala je plesala (a bilo je tu preko stotinjak ljudi, vjerojatno najposjećeniji nastup prve večeri) i nikome nisu nedostajali tamo neki Spenceri, kurtzi paltzi. Jeb'o Heavy Trash, ovo je bio nastup kojeg se nije smjelo propustiti.

http://www.myspace.com/trancebalkan

Kako nisam htio prekidati uživanje u TBD-u, propustio sam početak nastupa The Fall i opet me dočekao živi zid tjelesa na samom ulazu u veliku salu. Poučen iskustvom s gužvanjem na Heavy Trash samo sam se okrenuo i otišao natrag do male bine gdje su počinjali...

...Popečitelji. Trojac kojega vode braća Furunović podrijetlom iz Prištine koji se nakon NATO-vog bombardiranja skrasio u Kragujevcu i Kraljevu i koji su totalno atipična pojava na srbijanskoj rock sceni. Sviraju instrumentalnu glazbu, s tek tu i tamo pokojim povikom tipa «Idemo!», a riječ je o fuziji funk rocka i etno elemenata s prepoznatljivim ritmičkim obrascima južne Srbije. Album «Horizonti» od prije par godina mi nije baš najbolje sjeo, ali uživo su toliko zaigrani i sjajno usvirani da tijekom tih pola sata nisam niti trenutka pomislio da se vratim gore gledati «padavičare». Odsvirali su dobar dio stvari s «Horizonata», uključujući «Ljude», «Crvenu zemlju», «Horizonte», «Kilograme»...Ovo je bend koji bi bez problema mogao nastupiti kao prateći bend jednom Vlatku Stefanovskom i ne bi se osramotili. Nije za svačije uši, pa ni moje moram priznati, ali treba im skinuti kapu na kvaliteti svirke, što yeah yeah...

http://www.myspace.com/popecitelji

Ogromne rijeke ljude u to su se vrijeme počele kretati prema izlazu što je bio znak da su The Fall završili. Pa ipak, velika sala bila je sasvim pristojno popunjena jer Obojeni program u Beogradu uživaju veliku popularnost, a baš se ne pretržu od učestalih koncerata. Gledao sam ih prije dva mjeseca na EXIT-u ali u digest izdanju, svirka od nekih pola sata, pa je ovo bila prigoda vidjeti ih u pravom svjetlu nakon duljeg vremena. Nastupili su u sad već klasičnoj postavi: Kebra – vokal i bilježnica, Dragan – gitara, Ljuba – bas, Cina - bubanj i Miloš – semplovi i ostale elektronske džidže-midže. Friend iz Beograda je rekao da ne može da je vjeruje da je istu ovu postavu (osim Miloša) gledao davne 1994. To iskustvo zajedničkih svirki se osjeti u uvježbanosti i energiji koju su ispoljili s bine ali i odličnom razglasu koji se izgleda malo «pročistio» tijekom nastupa headlinera jer svaki se ton čuo jasno i glasno. Zborno pjevanje «Kočnica», «Nebo nebo plavo je», «ABCD aviona» ili predivne «Kad se neko nečem dobrom nada», za koju dajem ruku u vatru da je jedna od najboljih rock pjesama s ovih prostora u posljednjih 20 godina pokazalo je da se Beograd i Novi Sad vole kad je glazba u pitanju (o nekim drugim stvarima nećemo ovaj put). A tek kad su na samom kraju odsvirali cover Boya «Ja hoću te», koji je to raspašoj bio! Zamislite, ako možete, Kebru kako pjeva onim svojim njanjavim glasom «Ja neću heavy metal život da bude moj» i sve vam je jasno. Njihov zadnji album «Igračke se voze levom rukom» je eksperiment s elektronikom i remiksevima koji je takav kakav je, ali uživo Kebra i društvo još uvijek kikaju es. Sjajno!

http://www.myspace.com/obojeniprogram

http://obojeniprogram.rs/

Za mene je to bio vrhunac večeri na velikoj bini i savršen način da se okonča jedna lijepa i ugodna večer koju su donekle pokvarili ogromna gužva i nesnosna vrućina. Ali dobro, i Heavy Trash i The Fall sam gledao uživo a i oni mi nisu bili toliko bitni; moja je funkcija, a i funkcija ovog sajta, predstavljati mlade bendove s ovog područja pa ako vam se neki od ovih bendova učinio zanimljivim, poslušate ih i dopadnu li vam se (ili ne dopadnu, vaša stvar), moj je zadatak obavljen. Jedini prijekor koji moram sam sebi uputiti je što sam propustio nastup Euforie na maloj bini i to iz najglupljeg razloga na svijetu: bio sam uvjeren da oni nastupaju drugi dan. Eto, jednom konj uvijek konj...

Uslijedila je lijepa šetnja do Dorćola, taman da se malo rashladim nakon besplatne saune u SKC-u. A u stanu su bile tri mlade Švabice. No, da se ne radujete unaprijed, sve tri su lezbe, prihajale u Beograd na Gay Pride. Toliko o mojoj sreći sa ženama, poserem ti se na takvu sreću...

Hadžo s jelenjim rogovima

«« Povratak