T-mobile INmusic festival, Jarun, 25. 06. 2009., dan 2.

Galerija slika

Drugi dan T-mobile festivala okupio je velik broj posjetitelja tijekom Mobyjevog nastupa, ali je doveo i do ozbiljnog kašnjenja na Nokia Stageu što je remetilo planove za praćenje nastupa

Fotke s Main Stagea: http://www.mikrofonija.com/galerija/214

Fotke s Metal Stagea: http://www.mikrofonija.com/galerija/213

Fotke s Nokia, 101 & Night Stagea:
http://www.mikrofonija.com/galerija/216

I drugi dan festivala vrijeme je bilo savršeno, teren idealan za igru, gledatelja «preko 50» što bi rekli Atheisti, neke procjene govore čak o 15.000 duša, mada mi se to čini pretjeranom brojkom no nek' im bude. Publike je u svakom slučaju bilo više nego prvog dana. Drugi dan obilježilo je predugo kašnjenje progama na Nokia Stageu (više od sat vremena) te manja kašnjenja na glavnoj bini što je jako otežalo praćenje nastupa izvođača kad ni sam bog više nije znao tko će i kada točno početi. 

Kako sam jučer detaljno opisao logistiku festivala, ovaj put ću biti dosta kraći i odmah prijeći na opis izvođača, uz napomenu da mi je ovaj put moja zamjenica Jelena pomogla s Nokia Stageom pa sam se ja mogao koncentrirati na Main Stage i Metal Stage.

T-Mobile Stage

Nastup londonskog Art Bruta na glavnoj bini počeo je s malim zakašnjenjem što mi je pasalo jer sam i sam, uslijed bliskog susreta s veprom tijekom Nova Rock festivala, trenutno carless, no moje kašnjenje bilo je dovoljno veliko da propustim po mnogima najbolji trenutak njihovog nastupa, onaj kada se pjevač Eddie Argos preko ograde spustio u publiku i malo se podružio s njima.

Jebiga, možda sam propustio highlight, ali ni ono ostalo što sam vidio nije bilo za bacit'. Dapače, nastup Art Bruta pokazao se jednim od najdojmljivijih na cijelom festivalu i podsjetio me na genijalne The Hold Steady od prije dvije godine na istom mjestu. Eddie i njegova četveročlana družina priuštili su nam sat vremena čiste zajebancije prašeći uglavnom pjesme s posljednjeg, sjajnog albuma «Art Brut vs. Satan». Osim što je riječ o jednom od najboljih ovogodišnjih albuma, ovaj bend i uživo kika es odličnom post-punk svirkom s uvjerljivim scenskim nastupom, mnogo energije i dobre zajebancije, te mnogo kulturalnih referenci provučenih kroz njihove stihove. Ubacivanje refrena Killersa i Kings Of Leona, zanimljiva observacija o čemu zapravo govori Iggy Popova «The Passenger» te fenomenalna prerada stihova Clashove «I Fought the Law» u pjesmi s kojom su zatvorili svoj sjajan nastup, «Mysterious Bruises» («I can't remember anything I've done / I fought the floor and the floor won»), uz duhovite najave između svake pjesme, samo su primjeri pametnog, ciničnog, spontanog i djetinje zaigranog benda koji nezaustavljivo ide ka mainstream prihvaćenosti. Fenomenalan bend!

http://www.artbrut.org.uk/

http://www.myspace.com/artbrut

Težak zadatak nastupa nakon ovakvog otvarača pao je na krhka leđa još jednih Engleza, The Editorsa iz Birminghama. Kvartet koji je na svoja prva dva albuma, «The Back Room» i «An End has a Start», imao pregršt radiofoničnih hitova koji su podsjećali na križanac Joy Divisiona i Franz Ferdinanda, dakle mračnog nasljeđa Ian Curtisove kultne družine s modernim plesnim post-punk elementima. Kad su izvodili hitove, a bilo ih je napretek («Munich», «Bullets», «Smokers outside the Hospital Wall») fanovi su pozitivno reagirali i postojala je ta neka atmosfera dobre koncertne veselice, no dok su predstavljali svoj novi, još neobjavljeni treći album, «In This Light and on This Evening», magije je nestalo i pojavile su se rupe u nastupu.

Ne znam što je to s novim britanskim izvođačima da prtljaju po elektronici na posljednjim albumima (opekli su se i Franzi i Bloc Party, evo sad će izgleda i Editorsi), ali rezultat zvuči, barem na koncertu, nefokusirano i nekoherentno. Pored toga što publika pjesme uglavnom još ne zna, svi članovi benda (osim bubnjara, naravno) često su mijenjali instrumente na kojima sviraju pa se svaki od njih tu i tamo uhvatio syntha, dok je pjevač Tom Smith nekoliko puta sjeo za pravi klavir pa je njegova ionako postojeća fizička sličnost s pjevačem Coldplaya, Chrisom Martinom, još više došla do izražaja. Pri svemu tome oni kao da su zaboravili da tu dolje na travnjaku postoji neka publika koja ih gleda i s kojom bi tu i tamo valjalo prozboriti koju osim klasičnog «thank you» na kraju pjesme, pa je nastup Editorsa, unatoč neupitnom glazbenom umijeću svih članova, više podsjećao na tonsku probu benda.

Šteta, no potencijal kod benda definitivno postoji, novi album će iznjedriti nekoliko radio-friendly hitova koji će se fino uklopiti u njihovu set listu, i mislim da je bendov najveći problem to što su singl bend i jednostavno (za sada) nisu u stanju te singlove rastegnuti na sat i 20 minuta svirke koliko su u Zagrebu imali.

http://www.editorsofficial.com/

http://www.myspace.com/editorsmusic

A sličan problem imali su i sljedeći gosti na glavnoj bini, N.E.R.D., koje sam gledao prošle godine na EXIT-u i komentirao sam kako bend u svom nastupu ima sjajnih trenutaka ali i dosta praznog hoda. N.E.R.D. je projekt producentskog dvojca iz The Neptunes, Pharrell Williamsa i Chad Huga, koji svojim live bendom manje-više uspješno fuzioniraju funk, rock, hip-hop, funk, pa u nekim trenucima čak i reggae ili nu-metal elemente i spajaju ih u jedan frenetičan veliki party na koji je masa izuzetno povoljno reagirala, posebice nakon mračnog nastupa Editorsa. Kontrast zapravo nije mogao biti veći: domaločas uspavana ekipa odjednom je skočila na noge lagane i prepustila se plesnom ritmu.

Kad N.E.R.D.-ovci ubace u petu brzinu, poput odličnih raspojasanih funkijada "Lap Dance", "Rock Star" ili MTV hita "She Wants To Move", oni doista podsjećaju na najbolje razdoblje funka iz druge polovice 70-ih ili na ono što je Prince radio tijekom 80-ih. Publika je poslušno reagirala na Pharellove naredbe, pa se čovjek može pohvaliti da je prvi na INmusicu do sada cijeli travnjak s 4-5.000 ljudi natjerao da klekne pa potom skoči u zrak, i što se komunikacije s publikom tiče, ovi Američani su se pokazali majstorima. Pred kraj koncerta bend je doveo na binu nekih 20-ak cura, uglavnom pomno biranih iz publike, koje su pokazale da «they want to move» (a bogami znaju i kako, he he he). Uz bacanje velikih lopti za kupanje na početku koncerta, te vatrogasno gašenje uzavrele atmosfere vodenim pištoljima po publici u prvim redovima, Pharell i njegov gang napravili su odličnu atmosferu.

S druge strane, preduge pauze između pjesama nepotrebno su ubijale dobru atmosferu, česta podilaženja publici i česti povici «morate biti bolji nego ekipa na Metal Stageu» (na kome je u tom trenutku bilo jedva par stotina ljudi) te nedostatak jakog materijala za sat i po svirke donekle su umanjili opći dojam ove trupe, plus previše je tu hip-hop šablona, izlizanih «hey ho» i «wave your hands in the air» šablona kojima ekipa ne može pobjeći, ali ako ste htjeli dobar plesnjak te večeri s mnogo pozitivne energije, N.E.R.D. su to isporučili i izvrsno pripremili teren za ultimativnu zvijezdu festivala, Mobyja.

http://www.n-e-r-d.com/

http://www.myspace.com/nerdofficial

A da je Moby (majci poznatiji kao Richard Melville Hall) doista velika zvijezda pokazala je ogromna masa ljudi koja ga je došla vidjeti, možda i najveća u ova četiri izdanja INmusic festivala. I on je poput svojih prethodnika ponudio svoju viziju plesne glazbe, samo ovaj put kroz fuziju elektronskih i rock ritmova odsviranih živim instrumentima. Techno party odsviran uživo, moglo bi se reći. Plus, Moby je i veliki jebač: u najboljoj maniri Roberta Palmera okupio je svirački tim kojega, uz iznimku bubnjara, čine isključivo žene. Lijepoga glasa, lijepoga stasa, a dobro vladaju i instrumentima. Glazbenim, naravno. 

Moby je u svojih sat i 15 minuta svirke prošpanao kroz cijelu svoju diskografiju, uključujući i par pjesama s posljednjeg, svježeg albuma «Wait For Me», ali okosnica njegovog premijernog hrvatskog nastupa ipak su bili hitovi s prethodnih albuma, prvenstveno «Play», koje je publika očekivala te koje je i dobila. Ziheraški? Svakako, ali rezultat je bio delirij u publici koju ovaj put nisu činili samo tinejdžeri i nejač kao na Franzima već i matoriji čike koji se sjećaju Mobyjevih početaka i pjesme «Go» iz 1991., na vrhuncu rave pokreta.  

Svi hitovi su bili tu, od uvodne «Extreme Ways», «In My Heart»; «Why does my Heart Feel so Bad» i «Natural Blues» otpjevala je tamnoputa Joy Malcolm, po tretmanu prateći vokal ali zapravo je ona na svojim snažnim plućima, pardon, plećima, iznijela velik dio koncerta. «We are all Made of Stars» je i dalje genijalna, «Lift Me Up» je bila posvećena novom američkom predsjedniku Obami, dok je cjelokupni vizualno-zvučni spektakl bio okrunjen jednom od starijih Mobyjevih rave himni «Feeling so Real». Nitko normalan neće Mobyju ništa predbaciti, ali ja ne bih bio ja kad ne bih imao i jednu zamjerku: da je u set listu uvrstio genijalnu «South Side» koju izvodi uz pomoć Gwen Stefani, i ja bih se na travnjaku derao iz sve snage. No, ni ovako ne mogu biti nezadovoljan, Moby je tijekom godina postao institucija i zasluženo je tu gdje je danas.

http://www.moby.com/

http://www.myspace.com/moby

Drugu večer INmusic festivala zaključio je nastupom u Night Stageu Kiril Džajkovski sa svojom kombinacijom elektronike i najordinarnijeg ciganluka i seljačije i ta zlosretna kombinacija pratila me dok sam se šetao uz obalu Jaruna prema stanu. Kako god da okreneš, ne može ni INmusic bez narodnjaka, a Kiril je upravo to – narodnjak umotan u elektronski celofan. Prestrašno!

http://www.kiril.com.mk/

http://www.myspace.com/kirildzajkovski
 

Nokia Stage

Prije nego što se dam u mali rezime Nokia stagea moram se zahvaliti Tozi što mi je proslijedio svoju ulaznicu. Koliko god osobno vam to djelovalo malo je ljudi koji ce samo dati ulaznicu jer ne mogu ići na festival, a ne tražiti punjenje svog novčanika za istu. Toza, hvala!

Koliko je u nekim trenucima kašnjenje stageva bilo loše, toliko je bilo dobro jer sam uz svoje kašnjenje stigla na prvi bend te večeri. Samo malo, jesam napisala bend? Jesam, ali zajeb, radi se o zboru -  Le Zbor. I napisala sam da je kašnjenje dobro utoliko što sam stigla na prve izvođače? Možda. Svoju satnicu su dobili vjerojatno iz razloga što su određenog seksualnog opredjeljenja (btw. nemam ništa protiv toga) jer drugog razloga nema. Barem ne bi trebalo biti. Od toliko bendova unutar i van granica RH na binu su odlučili postaviti jedanaest (+ dirigentica), istina oku zanimljivih, djevojaka koje su vokalno šarale po ,,Suadi'', ,,Crvenim makovima'', ,,Po šumama i gorama'', ,,Riječkim pičkama''. Sve to je popratila nekolicina okupljenih sjedeći na livadi. Kada se su počeli nazirati zvukovi s Main Stagea, dobar dio tih ljudi se digao i dao petama vjetra. Tada je došlo i do pojave lošeg zvuka jer ne može se ni očekivati da zbor može nadjačati zvuk gitare, bubnjeva, etc. Jedino što mi je izmamilo osmijeh je bila pjesma ,,Moj dečko je gay''.  Ne mogu reći da zvuče loše, ali ovo nije bilo niti mjesto niti vrijeme za njih. Ne znam da li da nagodinu očekujem neki gay zbor koji će nastupiti ili će se možda odlučiti za Ivan pl. Zajc, Rodoljub. U svakom slučaju, palac dolje.

www.myspace.com/lezbor  

Nakon Le Zbora red je došao na Antenat. Veseli dub/ska/reggae oliti sub reggae zvuk priuštio je dobar plesni raspašoj publici koja se sve više okupljala kako je nastup odmicao.  Ova mnogobrojna zagrebačka ekipa iza sebe ima dva albuma, ,,Subing'' i ,,Karavana'', i preko nekoliko dobro utabanih nastupa što u tuzemstvu što u inozemstvu.  ,,Trttrt'', ,,PlagijatSka'', ,,Possibility'',  ,,Buldožer'', ,,Badman'', ,,3rd Eye'', ,,Velebeat'', ,,Ima nas dovoljno'', ,,Slon''  samo su neke od pjesama koje su upotpunile više od sat vremena svirke. Dok je sunce obasjavalo livadicu, Nenad je po dobrom starom običaju pretrčao pozornicu uzduž i popreko i ta energija se osjetila, a nije izostala niti komunikacija s publikom. Zanimljiv mi je bio njihov vjerni fan koji je u nultim redovima skakutao i u isti glas pjevao sve pjesme, ali i poneki zalutali s Metal Stagea koji su vidno uživali. Antenatovci su samo potvrdili da se s razlogom svrstavaju u vrh domaće glazbene scene i ponosno možemo reći da i mi svog konja za svjetsku trku imamo!  Do sada nisam bila na njihovom  lošem nastupu, nadam se da ni neću.

www.myspace.com/antenat  

Naravno da nisam bila ukopana na jednom mjestu te sam malo đirala uokolo. Obišla Tuborg, 101, bacila oko na Main i vratila se na Sergent Garciu, francuskog glazbenika koji je nastavio ugodne glazbene ritmove na Nokia Stageu. Ujedno i prvi inozemni izvođač te večeri na toj pozornici. Da ne bi bilo zabune, ne radi se o one man show-u već o Sergentu s full sastavom iza sebe. U svojoj glazbi kombinira salsu i reggae (s tendencijom na salsu) i bilježi dugogodišnje iskustvo na glazbenoj sceni. Zadnji album izdan je 2006. godine pod nazivom ,,Mascaras'' i posvećen je hrvačkom sportu u Meksiku. Jedino je naziv ''ratoboran'', glazba je sasvim druga priča. Okupljeno mnoštvo se gibalo u ritmu salse i poludilo na ,,Quanta la mera''. Meni je nakon podužeg vremena postalo jednolično te sam se uputila po okrjepu, pronalaženje s ljudima i put Maina. Preklapanje satnice Moby-a i Tricky-a je razlog što o britanskom glazbeniku nema niti slova.

www.myspace.com/sgtogarcia  

Nakon Moby-a dala sam se put Radio 101 Stagea gdje je nastupao Ras Tweed & Bass Culture. Svaki put kada sam zavirila u 101, osim ljudi za šankom, tonca i dj-a moglo se vidjet još možda pet lelujavih duša, ali ovaj put nije bilo tako. Možda je razlog Mc Ras koji je dao živosti nastupu, ali i djevojka koja ga je pratila s melodikom. Između ostalog mogle su se čuti ,,I am that I am'', ,,Afrikan People'', ,,Blessed'', ,,Put in A'', a šator je skakutao uz reggae zvukove.

www.myspace.com/rastweed  

Za kraj sam se uputila na Kirila Džajkovskog na Night Stage. Moje mišljenje je kontra od Hadžinog, ali ukusi su različiti. Moje mišljenje je da je razvalio šator. Bio je u smanjenoj romskoj pratnji, ali savršeno koordiniranoj s njegovim dj-ingom. Iako se hit ,,Jungle Shadow'' mogao čuti dvaput, ni ostali Kirilov opus nije za baciti, čak naprotiv. Vrlo rado ću đuskati na njega svaki put kad budem imala tu priliku!

Adio!

 

Ellee

Tuborg Green Stage (Metal Stage)

I ovaj put je Metal Stage ponudio nekoliko veoma zanimljivih bendova čak i nama neljubiteljima tog žanra koji inače od metala bježimo kao Ljubo Ćesić Rojs od Gay Pridea. Prvi bend, Inciter, (http://www.myspace.com/inciterband) sam propustio zbog kasnog dolaska na Jarun a program na metal stageu se držao točno utvrđene satnice i nije se mijenjao osim u slučaju malog kašnjenja headlinera večeri.

Drugi bend, Fleshgod Apocalypse, nisam propustio ali bih volio da jesam jer ono što nam je ta četvorka predvođena Francesco Paoliem ponudila je isprazni tehnički death metal s mnogo neslušljivog growlanja, dosadnog perfekcionističkog muziciranja i mahanja dugim grivama poput vjetrenjača. Dakle, sve po JUS-u. Ako volite bendove poput Cannibal Corpse i Suffocation, možda vam se dopadnu i ovi mladi Talijani, nedavno su izdali i svoj debi album “Oracles”, ali meni tu nema apsolutno ničega osim neizdržive gnjavaže koja nije vrijedila da ostanem dulje od pjesme ili dvije. OK, ja se u death metal kužim k'o u dešifriranje hijeroglifa, ali nekoliko poznavatelja scene koje sam tamo zatekao rekli su mi da je ovo dosadan bend koji prožvakava već odavno prožvakane obrasce velikana tog ekstremnog metal žanra. Ja ću im povjerovati i odsad pa nadalje kloniti se ovog benda kao svećenici maloljetnih dječaka. Hm, mislim da mi ovo baš i nije najbolja usporedba... J  

http://www.myspace.com/fleshgodapocalypse

Nakon njih uslijedilo je nešto bolje, i to mnogo, mnogo bolje, zadarski Rising Dream, čiji je snažan i moćan power metal zvuk zainteresirao Dallas Records koji im je prošle godine objavio debi album «Failed Apocalypse», a svirali su i kao predgrupa Maidenima na koncertu na Poljudu prošlo ljeto. Nakon svih tih uspjeha bilo je malo tužno gledati jedva stotinjak fanova koji su ih došli bodriti na metal bini, no ako je bend to i zasmetalo, ničim to nisu pokazali i otprašili su žestok set u najboljoj tradiciji NWOHM bendova iz 80-ih, ali s modernijim aranžmanima, s dosta solaža ali i finih prijelaza na kljovama koji im malo uglancaju oštricu zvuka ali ništa ne umanjuju na količini energije koju bend naprosto isijava s bine. Kako sam i ja nekoć slušao metal, između ostalog, pjesme poput  «Heretic Prophecy» ili «Voices of Gods» odvukle su me u to drugo vrijeme, ali su me zvuci s main stagea odvukli u tom pravcu pa nisam mogao do kraja uživati u ovim Zadranima. Vjerojatno nešto najbolje što hrvatska power metal scena može danas pružiti, a uspjesi na europskim pozornicama to i potvrđuju.

http://www.myspace.com/risingdreamzd

http://www.rising-dream.net/

Stvari su se nastavile dobro i tijekom nastupa Nizozemaca God Dethroned – kvarteta koga čine Henri, vox i gitara, Susan gitara, Henke bas i Roel bubanj. Riječ je o brutalno žestokom death metal bendu koji kombinira ekstremno brze i furiozne riffove sa snažnom ritam sekcijom ali i s dosta melodičnih dijelova, pa čak i baladnih dijelova, vješto sklopljenih u skladnu cjelinu koja zahvaljujući tim čestim izmjenama tempa dodatno dobiva na intenzitetu. Henrijev vokal varira od growlanja do melodičnog pojanja i savršeno nadopunjuje zvučnu sliku benda. Pjesme su im dugačke, ali zahvaljujući gore spomenutim izmjenama u tempu nisu i dosadne i moram priznati da su me doista oduvali.

Jedino što im moram zamjeriti je pretjerana statičnost na bini i osjećaj da su isključivo koncentrirani na svoje instrumente nego na bilo što oko njih, uključujući publiku, ali God Dethroned su moćan bend koji me natjerao da potražim na netu njihov novi album “Passiondale – Passchendaele”. Ma, što ja tu seruckam, bendu me privukla njihova nova gitaristica Susan koja je mačka i po i koja odjevena u bijelo predstavlja nešto poput anđela u usporedbi s ostatkom benda prikladno odjevenim u crno. Tako da zaboravite sve što sam gore rekao, bend ima dobrog komada na gitari i čisto zbog toga bacite oko!

http://www.myspace.com/villavampiria

http://www.goddethroned.com/

Kao headlineri nastupili su legende njujorškog i američkog thrash metala, Anthrax, koji je u drugoj polovici 80-ih tvorio poker aseva tada nove i razvijajuće thrash metal scene (preostala tri bili su Megadeth, Slayer i naravno Metallica). Metallica je danas mainstream gigant, dok su se ostali troje umorili i, premda još uvijek aktivni, odavno ispali iz žiže interesa prosječnog metal konzumenta. Što je šteta, jer Anthrax su bili i ostali odličan bend, sklon eksperimentiranju ali i humoru i ironiji (nastupali su i u jednoj od legendarnih epizoda «Bračnih voda» vjerovali ili ne). Imaju novog pjevača, Dana Nelsona, koji je dobro skinuo stvari legendarnog Joeya Belladone, imaju novi album «Worship Music» s koga su odsvirali par stvari, ali najveći dio nastupa bio je ipak usredotočen na klasike.

 

A njih ima mnogo – zamislite samo ovo sveto trojstvo za početak: «Indians», «Madhouse» i «Antisocial» - dovoljno da svakom ljubitelju thrasha potekne voda na usta. Dodajte tome obradu rasturačkog punk klasika benda Refused "New Noise", nekoliko efektnih stvari iz 90-ih («Only» i «Room For One More» odsviranu za bis), odsviranih dinamično ali i pomalo gažerski uz manje tehničke probleme sa zvukom koji ipak nisu mogli uskratiti zadovoljstvo uživanja u glazbi naše mladosti. Mlađi su pogali, a što drugo mladi i znaju, dok smo mi stariji, a bilo nas je pun kua, kulirali i čavrljali o tome kako je nekad sve bilo mnogo bolje. I Anthrax su nekad bili bolji, naravno, i pitanje je što će novi album donijeti i koga će to danas uopće više zanimati, ali meni je ovo za prvi susret s njima bilo super. A i vidjeti samo kultnog Franka Bella na basu onako ćelavog i s dugom kovrčavom bradicom priča je za sebe...

 

http://anthrax.com/

http://www.myspace.com/Anthrax

Kad se sve zbroji i oduzme, INmusic festival pokazao je da i dalje ide prema gore i izborom izvođača i poboljšanjima u organizaciji. Pohvalno je i uvođenje autobusa koji je posjetitelje vozio od ulaza na Jarun do ulaza na festival, samo što nije bilo nikakvog voznog reda pa se povezao onaj tko je slučajno uhvatio bus, a ostali su koristili klasičan cipelcug. Preskupi hamburgeri, kobase i kebabi idu na dušu pohlepnim ugostiteljima, ali se cijena pića nije mijenjala u odnosu na prošlu godinu. Ulaznice jesu bile skupe, ali mogli ste ih uzeti dovoljno rano uz velike popuste pa ste si sami krivi ak oste čekali do posljednjeg trenutka. (No, pojedinačne ulaznice ipak su bile debelo precijenjene). No, sadržajno je festival bio uspješan, opravdao je očekivanja ljubitelja glazbe ali i titulu jednog od 20 najboljih festivala u Europi. I što drugo reći nego – vidimo se i sljedeće godine!

Hadžo otrovan antraksom

 

«« Povratak